Uobičajena vikend bike vožnja nije dala ni naslutiti gdje će biti krajnja točka Pedaliranja. Da će biti u bolnici, to zaista nisam mislio. Odlučio sam obići Zagreb, odnosno jedan dio grada. Da, bike infrastruktura je u Zagrebu loša, moglo bi se čak reći - zapravo je ni nema. Je li bolje da krenem tražiti što je loše ili, pak, neka nova i dobra rješenja kada se rekonstruiraju ulice i grade nove? Ajmo krenuti pozitivno.

Kritike, probleme biciklista i slično, stotine nelogičnih rješenja, od visokih rinzola do čudnovatih prepreka normalnoj vožnji - ostavimo za neki drugi put. Ovo će biti pozitivno bicikliranje Zagrebom. Nisam imao neki plan, bilo je to zapravo istraživanje novih mogućih linija u gradu… Prvo sam krenuo obići novoobnovljeni dio Slavonske ulice u smjeru istoka, kod HRT-a, od Marohnićeve do Avenije Većeslava Holjevca. To je dobro napravljeno, veliki nogostup i dovoljno prostora za bike stazu, dobro i pravilno označeno, i horizontalnom i vertikalnom signalizacijom. Posebno je iznenađenje dolazak do Holjevčeve avenije, gdje je za sve koji dolaze iz centra grada ili Slavonskom avenijom konačno napravljeno osmišljeno i funkcionalno rješenje obilaska velikog autobusnog stajališta jer je bike staza usmjerena iza autobusne stanice. Za razliku od slučaja ispred Muzeja Mimara, gdje su novu izuzetno opterećenu tramvajsku stanicu postavili tako da se iza nje ne može proći, a ispred je uvijek gomila putnika. I onda je, naravno, problem u biciklistima koji ne idu po nekom loše osmišljenom obilaznom putu po Klaićevoj: da poštuju propise, biciklisti koji idu iz smjera HNK-a morali bi do bolnice, 300 metara, pa preko ceste i natrag uz Mimaru, da obiđu stanicu na Savskoj. Komplicirano napisati, a kamoli izvesti. A bilo je prostora iza te stanice koja se zove Trg maršala Tita, a zapravo tamo više i nije. Evo, odmah sam se zapleo u kritiziranju… a obećao samo pozitivno! Dakle, samo dobre stvari, budimo optimistični. A nije mi ni teško, gle - i jesen može biti inspirativna.

Ovako na prvu moram priznati da sam se pri djelomičnom obilasku grada i sam iznenadio nekim dobrim stvarima i ne vjerujem da to vidim u Zagrebu. Posebno u obnovljenoj Strojarskoj ulici iza Autobusnog kolodvora. Zaista sam se zapitao jesam li zbilja u Zagrebu? Je li to stvarno stiglo do nas? Doduše, to već mala slovenska Dobova ima odavno, ali opet, pedantni Slovenci…je li moguće da je i k nama došao taj dan? Sada stvarno vjerujem da ću dočekati dan kada će se i kod nas graditi rotor za bicikliste, bike most preko Save i druga prometna rješenje koje zapadne zemlje već odavno imaju… Recimo, sva ta biciklistička čuda koja ima Kopenhagen. U Njemačkoj se na lokalnoj razini odavno već dobivaju izbori na biciklističkim temama, primjerice, na tome koliko je koja stranka obećala napraviti biciklističkih staza.

No vratimo se mi na Strojarsku ulicu. Ovim super rješenjem stvoren je zaista jedan novi moment za bicikliste u Zagrebu. Obilaze se prometna Heinzelova i Autobusni kolodvor i skraćuje put iz istočnog dijela prema zapadu. A zapravo je najvažnije da je stvorena jedna cjelina, odnosno da su bike staze postale konačno koliko toliko povezane; spojene su Vukovarska, Slavonska, produžena Branimirova i centar grada. Takva prometna rješenja otvaraju još jedan problem, a to je da bike staze uvijek ne prate uobičajene rute i uskoro će u Zagrebu biciklistima trebati bike karte, pa čak i neki info na raskršćima i, naravno, neka dobra aplikacija s rutama, posebno s novootvorenim stazama koje još nismo upamtili ili ni ne znamo da postoje. Npr. kada idete iz grada Heinzelovom, malo prije parkirališta autobusnog kolodvora treba skrenuti desno, piše da je bike staza, ali mnogi ne znaju da tu već skreću za Vukovarsku jer do dolaska do Strojarske to je samo bike staza i mala servisna cesta. Naravno, uz sve te nove staze i ceste tu je i novi kompleks stambeno-poslovnog centra, pa sve izgleda svjetski. Isplati se doći i pogledati i provozati, iako vam i nije na ruti. Nije to sve dugo, oko 1 km, ali obećavajuće je.

Vožnju nastavljam prema Savi. Slučajno u Vukovarskoj skrećem u neku malu ulicu u Trnju i vrlo brzo vidim da je to još uvijek ostao jedan mali gradić u gradu, atmosfera kao sredinom prošlog stoljeća, kao da je vrijeme stalo… Provlačim se uskim ulicama kao u Dalmaciji. Čak mi je zamirisalo jesensko voće iz malih okućnica. Zapravo idem paralelno uz Vukovarsku, izbjegavam raskršća, možda je čak i brže nego po Aveniji. Ako se neko želi malo odmaknuti od buke, predlažem malene paralelne prometnice po Trnju. Došao sam iza zgrade Općinskog suda i popularne Trnjanke i jednostavno uz Bandićeve fontane prolazim ispod, a ujedno zaobilazim i prometnu cestu i raskršće kod Lisinskog. Uživam malo u zelenilu i cvijeću. Skoro sam zaboravio da moram do još jednog zagrebačkog bike noviteta. Ovdje, nedaleko od sjedišta Grada Zagreba, postavljen je uređaj koji mjeri koliko biciklista prolazi dnevno, koliko ih je ukupno prošlo do sada i sl. Naravno da za početak osmišljavanja i organizacije bike prometa, za koji se nadam da će gradske vlasti uskoro imati poseban odjel ili neku službu, mora se znati koliko je uopće biciklista u prometu, kuda se najviše kreću i sl. Podatak da je jednoga jutra tuda, samo na jednoj strani ceste, prošlo 823 biciklista, dovoljno govori. Usudio bih se možda izreći nevjerojatni podatak da u Zagrebu možda dnevno danas već vozi 100 tisuća biciklista.

Krećem uz fontane, najelegantnije da izmaknem iz Vukovarske. Tu prolazi i dosta biciklista, većina zastane. Tko ne bi, pa ovdje je jako lijepo. Tu se mislilo na bicikliste pa su 'spojevi' na bike staze dobro riješeni. Kada sumiramo, pogledamo fotke, u Zagrebu izgleda bajno, no u jednom od narednih blogova, kada krenemo u kritičku inspekciju, tko zna čega će sve tu biti... Joj mene, možda i odustanem još od toga… Od proboja po zagrebačkim ulicama, nepoštivanja propisa, vožnje motora po bike stazama, ponašanja biciklista kada su na trotoaru... Realno, mi biciklisti smo na nogostupu gosti, a mnogi od nas se tako ne ponašaju. Neoprezni su, voze prebrzo i sl. A tu su i električni bicikli, dobro dođu onima koji idu malo dalje, no također se pojavljuje problem brzine. Europska komisija razmišlja o ograničenju max. brzine tih bicikala. Popularni su još i jer za njih nema jasno definiranih troškova registracije, a često imaju mogućnosti kao mopedi. No da zaključim tu temu i konstatiram da u Zagrebu koji 'nema' bike infrastrukturu, unatoč mnogim prekršajima koje 'moramo' napraviti, od točke A do točke B stignemo ipak brže nego automobilom ili javnim prijevozom. Zdravije je i dobro pred početak radnog dana. Ako nemate novca za registraciju automobila, kupite bicikl. Jeftino za održavanje, troškova i nema. Ako imate djecu, treba samo hrabro početi od sjedalice, pa dalje. Nedavno mi je kći - koja sada samostalno vozi mali bicikl 1,5 km do vrtića - da se odlično osjeća na biciklu. Mislim da joj čak zavide iz krcate sedamnaestice jer je ona na pomoćnim kotačima i 'juri' brže od tog tramvaja i automobila, naravno, zbog jutarnje gužve na špici.

Vratimo se mojoj ritualnoj vožnji, pozitivno idem naprijed Avenijom Većeslava Holjevca do Save. Tu sam na stanici kod HRT-a koja je primjer već spomenutog dobrog rješenja. Tu staje puno autobusa, prolazi puno pješaka, blizu je i prometna cesta prema Novom Zagrebu. Uz već prethodno spuštene rinzole, stvoreni su uvjeti za sigurnu i brzu vožnju biciklom oko rotora Slavonska - Avenija Većeslava Holjevca. Krećem prema mostu, ali silazim prije na Savski nasip i odlučujem se voziti uz Kockicu prema Savskom mostu. Inače to izbjegavam jer ovdje zna biti puno šetača, trkača i vlada poprilična gužva, posebno za lijepog vremena. S grupom koja organizirano trči, jedva se mimoilazim, iako svi pazimo i vodimo brigu da jedni druge ne ugrozimo. Malo još lagane vožnje. Idem obići novopostavljeni uređaj s trenutačnim podacima o UV zračenju, još jedan pozitivan primjer koji pokazuje da se misli na rekreativce. Nakon toga lagano se vraćam kući i… ubrzo su me odvezla kola Hitne pomoći u bolnicu.

S obzirom na pravovremenu reakciju, i moju i ekipe Hitne pomoći, te prijema i obrade u Vinogradskoj bolnici, evo me, živ sam i zdrav. Radilo se o tegobama, tj. velikom krvarenju u abdomenu, no ta iznenadna tegoba nema veze s biciklizmom, barem ne današnjim. Iako sam saznao da se prije mislilo da te tegobe uzrokuje stres, danas je uvrijeđeno mišljenje da je uzrok bakterija, ali to su samo pretpostavke. No kako god, to će me sada natjerati da mnogo više brige posvetim tome što jedem i pijem jer ozdravljenje podrazumijeva i pažnju oko prehrane. A to je ujedno i bitno za zdrav i aktivan život koji sam počeo živjeti. Do sada sam ipak više forsirao fizičku aktivnost i onu frazu o pozitivnim mislima do 'vječne mladosti', ali postoji i treći, izuzetno važan dio, a to je prehrana. Priznajem, to mi se činilo prekomplicirano. Ova salata ovako, ovo prženo onako, ujutro smiješ, navečer ne, pa ne jesti poslije šest navečer itd. Od kada sam fizički aktivniji, manje jedem, ali sam znao i pretjerivati, u slatkom, naravno, no ipak se istopila tjelesna težina. I to nas bicikliste može zavarati. Stoga vam prenosim pouku koju sam izvukao: nije dovoljno zdravo živjeti samo u jednom aspektu života. Treba tu filozofiju prenositi šire od pedaliranja. Gušt pedaliranja treba obavezno nadograditi zdravom prehranom. Naravno, to ne znači da su posve eliminirana istraživanja dobrih vinskih staza ili skretanje – na roštilj; u mojem slučaju tek nakon ozdravljenja. Ali i tu sam optimist, valjda moj barometar optimizma raste s brojem okretaja pedala?