Bajs me pobijedio, a vjerujem i mnoge druge, jer je sustav njegove upotrebe postao vrlo jednostavan i, što je najvažnije, dostupan. Koristan je i brz, prolazi kroz sve gužve te pobjeđuje zastoje i automobila i tramvaja, a stanica s hrpom njih je na svakom koraku. Dobro, ne baš doslovno, ali na svakom raskrižju, u većoj ulici, kod škole, ambulante, kazališta ili fakulteta nalazi se taj vražji Bajs. Nema gdje ga nema.

Prvo sam počeo brojiti bicikliste na raskrižju: od njih deset, samo dva bila su na Bajsu. Idući tjedan već pet. Nakon nekog vremena na semaforu stoji deset biciklista, a njih osam sjedi na Bajsu – i sve mi je postalo jasno.

Obiteljske rute i jutarnja špica

Jednom sam vidio majku s trogodišnjim dječakom kako izlazi iz tramvaja broj 17, a klinac ima kacigu na glavi. Što će mu kaciga u tramvaju? Posumnjao sam da scena vodi prema Bajsu i bio sam u pravu. Majka je uzela bicikl, stavila dijete u sjedalicu i krenula dalje – brže od tramvaja. Rekla je da putujući iz Prečkog na Savskoj prelaze na bicikl jer tako brže stignu do vrtića. Tek tada sam primijetio da od dvadesetak parkiranih primjeraka Bajsa barem njih pet ima dječju sjedalicu.

Ujutro su svi ti bicikli uredno parkirani, kao po špagi. Kasnije malo žurimo i bude nereda, ali prije popodnevne navale sve je opet posloženo. Višak se prebacuje tamo gdje ih nedostaje – vidi se da netko vodi brigu o sustavu.

Od promašaja do brenda

Bio sam protivnik javnih bike sustava. Činili su mi se komplicirani, s lošim lokacijama i bez stvarne potrebe. Nikad nisam znao gdje bih ostavio bicikl. Danas, kad stanem, samo se ogledam i gotovo uvijek ugledam parking Bajsa. Ime je pogođeno – Bajs su svi prihvatili. Postao je brend.

Naravno, ima i loših strana, ali zasad ih ne vidim ili ne želim vidjeti. Kad građani iz udaljenijih kvartova pitaju zašto i kod njih nema Bajsa, to je zapravo dobra vijest – tražen je.

Cijena i jednostavnost

Cijena od pedeset centi za pola sata vožnje je simbolična, registracija je jednostavna, a bicikli više nisu zaglavljeni u glomazna postolja. Pritisneš tipku na mobitelu, sjedneš i voziš.

Iznenadilo me to što ni zima ni pahulje snijega nisu zaustavile Zagrepčane: Bajs je ostao na ulicama. Pokazao je da je potreban, a vozač će pronaći put od točke A do točke B i bez savršene infrastrukture.

Unatoč manjkavoj infrastrukturi

Grad ulaže u nove prometnice i rekonstrukciju starih, ali to je još daleko od potrebnog. Staze su često nepovezane, rute rascjepkane, rubnici nisu svugdje spušteni, semafori su nepodešeni. Sindikat biciklista na to stalno upozorava. No Bajs kao da prkosi svemu i gradi neku ljepšu prometnu budućnost.

Sličan sustav zaživio je i u Splitu. Ondje je možda pronašao svoju rutu – do plaže.

U Zagrebu je Bajs došao kao prometni spas. Ne poznaje kolaps, ne zanima ga kad stane tramvaj ili nestane struje. Zaobilazi kolone i veselo ide dalje zagrebačkim ulicama. Doživljavamo ga kao da je mali bike robot u kojeg smo se zaljubili na drugi pogled.