A što se sve nije dogodilo na avanturi Bakar bike dobili smo kraljicu i kralja u biciklizmu. Letjeli su kotači, pucali mjenjači, intervenirala je i policija tražeći izgubljenog blogera, upravo mene; vatrogasci nisu gasili požar, ali su spašavali drugog biciklista kod Liča, kod Lepeničkog jezera izgubio se okrepni bike punkt, ali su ga pronašli sami bajkeri. Alergija je pak jednu biciklisticu omela u vožnji kroz šumu podno Tuhobića. No sve je na kraju bilo super. Vidjelo se to i na ozarenom licu i osmijehu Sonje Jelušić, direktorice bakarske turističke zajednice koja je i bila organizatorica Bakar bikea uz agenciju Promotiv. Na ovoj subotnjoj rekreativnoj vožnji odlučili su ubaciti malo natjecateljske draži i na jednom usponu, kratkom ali teškom, kod Izviđačkog doma izmjeriti vrijeme učesnicima i najbržeg vozača ustoličiti.

Titulu King & Queen ponijela je Silvija Musco i tako postala prva bike kraljica, a bike kralj je Boris Zujić. Zeleno-plavi Tuhobić, tako je barem izgledao planinski masiv koji je poznatiji kao naziv tunela, u rano jutro u odsjaju goranskih jezera Lepenice i Bajera, dok smo se približavali Zlobinu, malom naselju na prijevoju između Fužina i mora koji administrativno pripada gradu Bakru. Ali prije toga, neizostavna kava, ovoga puta sa suprugom Svjetlanom koju sam prvo nagovorio da ide sa mnom radi društva pa da bike odijelo uzme tek toliko da bude u stilu - ipak idemo na Bakar bike pedaliranje. Nakon kave koju lagano ispijamo u Fužinama s Andrejem Kauzlarićem, direktorom hotela Bitoraj, dogovaramo ljetni bike posjet, za koji ima puno razloga: od toga da je cikloturizam počeo davati ozbiljne turističke rezultate u Gorskom kotaru do zanimljivog podatka da će se tu ovoga ljeta snimati dva filma u stranim koprodukcijama. Očekuje se da od sredine srpnja svi smještajni kapaciteti biti popunjeni zahvaljujući velikim dijelom mnogobrojnim ekipama filmaša i statista, kojih će biti oko četiri tisuće. Kulise za film o legendarnom Winettouu već se postavljaju oko Grobnika i u Gorskom kotaru.

Prema tome, za ovaj kraj koji je u posljednje vrijeme pogodilo nekoliko vremenskih ledenih nepogoda, a prošlogodišnju ljetnu sezonu još pokvarilo loše vrijeme – dolaze i bolji dani. I kada još tome dodamo dobre vijesti da će u Vratima biti izgrađeni manje skijalište i adrenalinski centar i da ipak kreće na Tuhobiću gradnja velikog skijališta te da su sedežnice već nabavljene – dobre vijesti koje od ranog jutra doznajemo u Fužinama, vesele nas, naravno. U ćaskanju vrijeme brzo prolazi, a Bakar bike u obližnjem Zlobinu samo što nije startao. Na kraju obećavamo Andreju da ćemo se ovog ljeta konačno provozati brodom koji plovi po jezeru, ali i vlakićem koji huči oko jezera Bajer. Ne usudim se jesti prije bicikliranja, a osjećam miris štrudle od borovnice koja je postala gastro brend Gorskog kotara i najbolja slastica. To ćemo se zasladiti u hotelu Bitoraj pri povratku; vjerojatno će nam dobro doći nakon bicikliranja po goranskom šumama, uz bistre potoke i modre vizure bakarskog kraja. Grad Bakar obično povezujemo s morem i velikom morskom uvalom i gradom u koji se rijetko navraća, ali ga vidimo s visine, ovoga puta čak i s Tuhobića koji teritorijalno pripada Bakru.

A pogledi neće sezati samo prema moru, već i prema Risnjaku, vijugavoj autocesti Zagreb - Rijeka, obližnjem Risnjaku jezeru Lepenice i Lepeničkom polju nepreglednim visoravnima i šumama smreke. Sve te priče su bile super dok me supruga pri zadnjem gutljaju kave u Fužinama nije priupitala – a zašto govorim u množini? Više nisam imao kamo pa sada kad smo već tu nadomak Zlobina i samo što se nismo pridružili velikoj bike ekipi – moram priznati da sam mislio da vozi zajedno s nama, proba, uostalom, tzv. metlice su tu, zadnji biciklisti na turi koji će je pokupiti, hrabrim je. Neću ni ja moći baš prebrzo, nikako ovog proljeća da uhvatim formu. Uostalom idemo uživati u svježem zraku, krajoliku, i voziti se, udisati taj poseban zrak ovdje na doslovnoj granici mora i kopna. Pa uostalom stigli smo u Vražji vrt kako su još u 16. stoljeću nazvali Gorski kotar - Hortus Diabolikus. Dakle, ako ćemo pogledati zapis iz pera našeg prvog kartografa Ivana Klobučara iz 1579. godine, danas pedaliramo kroz neprohodan i opasan kraj. Tješim suprugu Svjetlanu pa nosimo kacige. Uostalom danas samo idemo kao na neki kraljevsko dvorski bike tour, a na jednoj od idućih izleta ćemo posegnuti za krunom, onom kraljevskom. Dug je put do bike kraljice i kralja.

Izgubljenog blogera našla policija

I tako nas stotinjak biciklista ide u današnju avanturu dugu 20 ili 30 kilometara, ovisno tko kako izabere. A dan obećava. Mirisi i okusi Gorskog kotara već se sada osjećaju, a da smo već iza prvog zavoja stali i slikali cvijeće, bit ćemo sretni ako uopće stignemo pogledati prvu biciklističku krunidbu na bakarskim rutama. Nastavljamo Karolinskom cestom laganim usponom, a potom je počelo spuštanje prema Fužinama. Svjetlana se nizbrdo ohrabrila tako da je pojurila s ostalim biciklistima. Prolazeći pokraj tipične goranske kuće, zaustavio sam se kod obitelji Vilima i Blaženke Kovačević. Naime privukao me šeširić za plažu kako se suši na žutom poštanskom sandučiću. I dok to slikam, ljubazni domaćini me nude da probam liker od kupine i crnog vina još začinjen samoniklim biljem kojeg u ovom kraju ima u izobilju. Zaostao sam kojih pet minuta jer sam naravno zabilježio i recept. Dakle, na kilogram kupina idu dvije litre crnog vina, kilogram šećera, pa malo metvice, cimeta, stolisnika ili hajdučkog bilja i vjerojatno još koji tajni dodatak vrijedne domaćice. Ali liker je za pet, zaista nešto tako ukusno, pitko, istovremeno slatko i resko nisam pio. No liker me skoro skupo koštao. Još da sam znao tko je krenuo u potragu za mnom... Vjerojatno bi mi i prisjela i kupina i hajdučko bilje.

Dok prolazim Benkovac Fužinski i promatram kako su ovdje već svi za zimu spremni, stajem kod starijeg gospodina koji cijepa drva i propitkujem jesu li ovuda prošli biciklisti. I dok tako lutam, jedan vozač mi maše da požurim, što mi je bio signal da prilično zaostajem i da netko možda brine za mene. Nisam ni prošao idući zavoj kada sam ugledao rotirajuća svjetla riječke Prometne policije koja je već krenula u potragu za izgubljenim blogerom. Policajci Denis i Ivica krenuli su me tražiti i upozorili me da me gospođa čeka. U prvi mah nisam, već pomalo u lošem osjećaju da ne znam kuda da idem, shvatio o kojoj se gospođi radi. Valjda nekoj iz organizacije. A kad ono moja supruga Svjetlana čeka mene, a ja sam mislio kako ona neće moći voziti jer ide prvi put na pedaliranje, brdsko-jezersko ili kakvo već. I umjesto da spašavaju nju, moju bike pratnju, traže mene! Ovo mi je stvarno dobra reklama.

No brzo se sve zaboravlja jer danas su posebni modri prizori zbog divnog i vrućeg goranskog dana na jezeru Bajer i jezeru Lepenica kojeg obično uočavamo jureći auto-cestom za Rijeku, prije samog ulaska u tunel Tuhobić, Naravno da je lijepo za promjenu biciklirati niz planinu, smiješak na licu moje supruge se ponovno pojavio, a bome i moj se raspoloženje vratilo. Izvori pitke vode na koje stalno nailazimo čine nas još svježijim. Vozimo se i u društvu Maria Poletija i njegovom suprugom Ingrid. Mario mi se već prije javio fejsom i sada sam ga upoznao. Mario je transplantirao srce u zagrebačkom Rebru i evo kako mi je sada priznao nakon te operacije sprijateljio se s biciklom prvenstveno radi zdravlja, ali i s riječkim bike timom Rodeo i evo sada vozi zahtjevni bike tour. Inače, Mario mi je još pisao i sada u živo podržao u namjeri da i dalje pišem o biciklizmu i potičem ljude da se odvaže na bicikl i sve vrste biciklističkog uživanja. Bilo bi dobro čim prije, našalio se Mario, svakako prije odlaska na kirurški stol. No Mario, ono što nam zvuči nevjerojatno, što se više vozi biciklom i što bira teže rute - osjeća se bolje i zdravije. Bravo Mario iz Rijeke! Ne dam ja da mi se novo srčeko ulijeni – dobacuje mi Mario. Prekida nas buka automobila s autoceste, ali ne prevelika, ne može ovo danas ništa pokvariti.

Od pedaliranja do Margaretinog ljeta

Inače obje rute ovdje su se u Lepeničkom polju sjedinile, a i nevjerojatno kako je ovdje pod Tuhobićem posve druga klima, za nekoliko se stupnjeva Celzija i temperatura snizila. Sada je ruta malo ravna što nas sve veseli, a mirisi uz potok Lepenicu se pojačavaju i osjećamo i vidimo bilje poput majčine dušice i borove iglice koje se sada beru jer su dobre za spravljanje sirupa protiv kašlja. Svi smo se uz manje ili veće poteškoće vratili u nakon kraćeg predaha na polaznu točku u Zlobin gdje smo uz ručak podijelili s kraljicom i kraljem na prigodnoj svečanosti. Saznali smo da će idući Bakar bike biti na drugoj ruti, a bakarskih biciklističkih staza ima predivnih, već ovako na prvi pogled. Od današnje koju smo vozili, broj pet, Staze potoka i jezera, a tu su i druge primamljive već po nazivu, od Tuhobičke do Panoramske staze ili kada krenete u obilazak Staze krškog fenomena ili Bakarskih prezida. O turama i bike izletima po Bakru i Gorskom kotaru više na http://www.tz-bakar.hr/ i http://www.promotiv-turizam.hr/

U Bakru se inače u lipnju održava i Margaretino ljeto, manifestacija koja će obilovati događanjima od kulturnih do sportskih i rekreativnih. A bit će i tradicijskih barki, šetnji kroz povijest u starom gradu, a bit će upriličen i pohod na Risnjak. Margaretino ljeto u Bakru održat će se od 20. lipnja do 25. srpnja. U dobrom ozračju sada autom odlazimo u dodatno istraživanje koje nismo stigli biciklima, pa tako završavamo u Izvađačkom domu u Lepenicama, s pola dana zakašnjenja, kod domaćina Mladena i Marije koje smo na kraju i autom jedva pronašli. Ali stigli smo još i na peku koju su pripremali njihovi gosti iz Rijeke. Na kraju uz delicije s roštilja još i zaplesali, pa gdje je kraj više tom današnjem bike pohodu. Sada već s auto dodatkom. No idemo dalje jer kako je krenulo, kada ćemo stići u Zagreb! No sada smo začas tamo gdje smo jutros bili na terasi hotela Bitoraj u Fužinama i obećanoj si štrudli od borovnice, ali sada je stvarno gotovo, rekoh naglas. No više nismo daleko od Zagreba kao nekada i kako je jedan biciklista rekao na Bakar bikeu, to je stvarno blizu Zagreba i sada privilegiju za brz dolazak u Gorski kotar nemaju više samo Riječani i Istrijani. Idemo za Zagreb gdje smo već bili za sat vremena. Kod obitelji Rendić-Miočević još kupimo dijete koje je bilo roćkasu, ali već je deset navečer i svi prepričavamo današnje doživljaje i da ne bi bilo zabune, uz čašu Kozlovićeve malvazije i princes-krafne. Još jedno slatko na kraju.