Klimatske promjene ostavljaju neizbrisiv trag na Mediteranu. Ne samo da se Europa kao kontinent sve više zagrijava, već se i Sredozemno more mijenja. A promjene su, ističu znanstvenici, nepovratne.

Naime Sredozemno more sada je dom za više od 1000 neautohtonih vrsta, a nova vrsta dolazi otprilike svaka dva tjedna. Kako je u svom izvješću objavio Reuters, ribarske zajednice od Cipra do Jadrana sa strahom u očima promatraju kako nestaju domaće populacije riba koje su definirale njihov život, a zamjenjuju ih ribe iz tropskih mora, koje na ovom području nemaju nikakvih prirodnih neprijatelja.

'Mediteran naših djedova zauvijek je izgubljen. Toliko je tih promjena nepovratno', upozorio je Ernesto Azzuro, morski biolog s Instituta za morske biološke resurse i biotehnologiju Talijanskog nacionalnog istraživačkog vijeća.

On i njegovi kolege znanstvenici upozoravaju da se Sredozemno more zagrijava brže od gotovo bilo koje druge vodene površine na Zemlji. A ta je toplina postala pravi mamac za tropske vrste. Sueski kanal pruža, naime, fizički put iz Crvenog prema Sredozemnom moru te omogućava ribama, rakovima, mekušcima i drugim organizmima koji žive u indopacifičkoj regiji da pronađu put do novih staništa.

Znanstvenici taj proces nazivaju lesepsijskom migracijom, po Ferdinandu de Lessepsu, francuskom diplomatu koji je nadgledao izgradnju kanala. Pojam opisuje biogeografske promjene bez presedana jer otkako je 2025. godine završeno proširenje kanala, Sredozemno more nalazi se pod morskom bioinvazijom.

Što 1000 invazivnih vrsta znači za ribare?

Ciparska akademija znanosti, književnosti i umjetnosti provela je istraživanje na temelju istraživanja znanstvenika iz 11 mediteranskih zemalja, a brojku od 1000 vrsta naziva prekretnicom.

Na Cipru, primjerice, gdje su prvi put zabilježili ribe lavove na Sredozemnom moru, gotovo su nestale domaće populacije crvenog cipla, u grčkim vodama pronašli su više od 230 neautohtonih vrsta, a u talijanskom dijelu Jadrana temperature mora koje su ponekad prelazile 30 Celzijevih stupnjeva posljednjih godina uzrokovale su pomor dagnji. Osim toga, atlantski plavi rak, vrsta koja je donesena na brodovima, uništila je uzgoj školjki u delti rijeke Po.

'Invazivne vrste preuzimaju naša mora, a to utječe na lokalnu bioraznolikost, kao i na gospodarstvo', rekla je Christina Kakoulli, morska biologinja u Laboratoriju za istraživanje mora i okoliša na Cipru.

No šteta nije samo na razini autohtonih vrsta jer neke invazivne vrste opasne su i za ljude. Primjerice, srebrnoobrazna krastača, riba napuhača podrijetlom iz Indijskog oceana i Crvenog mora, proširila se sve do Italije i Španjolske, a sadrži tetrodotoksin, jedan od najjačih morskih neurotoksina, kojeg ni kuhanje ne uništava. Ako se konzumira, dovodi do paralize i prestanka disanja, no protuotrov još uvijek ne postoji. Između 2004. i 2023. godine na Mediteranu je zabilježeno 27 smrtnih slučajeva i 144 nesmrtonosna trovanja povezana s ribama napuhačama. Grčka i Cipar plaćaju svojim ribarima izlov ovih riba ne bi li smanjili njihov broj, no istraživanja koja su provedena na terenu ukazuju na to da takvi programi baš i nisu učinkoviti te nije uočen očit trend smanjenja populacije nakon pet godina uklanjanja.

U svom izvješću Reuters ističe da bi protokoli za obradu balastnih voda na brodovima mogli smanjiti unos novih vrsta za 95 do 99 posto. No to nije ni lako ni jeftino jer bi brodovi trebali tretirati balastne vode koje ispuštaju do gotovo nulte razine održivih organizama korištenjem UV zračenja, filtracije ili elektrokloriranja.

Ali problem su invazivne vrste koje nisu stigle brodovima, već ušle kroz sam kanal. Kontroliranje te migracije zahtijevalo bi biološke kontrole ili fizičku filtraciju na samom ulazu u kanal, a to je inženjersko rješenje koje trenutačno ne postoji, niti ga je propisalo bilo kakvo međunarodno tijelo.

Pametan pristup, ali slabi rezultati

Ciparski laboratorij za istraživanje mora i okoliša okrenuo se drugačijem načinu lova. Razvili su tako zamke dizajnirane za privlačenje ribe lava i atlantskih plavih rakova dok je drugim vrstama omogućen bijeg. Osim toga, u suradnji s lokalnim kuharima razvijaju restoranska jela koja koriste ribu lav, a ona se pojavila i na tržnicama u Libanonu i Turskoj.

Grčki istraživači mora u Helenskom centru za istraživanje mora testiraju pak procese uklanjanja toksina iz riba napuhača ne bi li ih mogli iskoristiti za stvaranje ribljeg brašna za hranjenje brancina u uzgajalištima.

Da je problem postao ozbiljan, pokazuje podatak da u jugozapadnoj Turskoj invazivne vrste već čine 80 posto ulova u nekim područjima, a Libanon obučava svoje ribare za hvatanje neautohtonih vrsta i potiče kupce da ih isprobaju.

Opća komisija UN-a za ribarstvo Sredozemlja upozorila je da se, iako su neautohtone vrste prisutne već desetljećima, njihovo širenje mjerljivo ubrzalo u 21. stoljeću, prateći porast temperature mora. Riba lav prvi je put zabilježena u istočnom Sredozemlju 2012. godine i od tada se brzo proširila prema zapadu, dosegnuvši grčke, talijanske, ali i hrvatske vode, a već je zabilježena sve do Španjolske na zapadu.

No, unatoč svim ovim prilagodbama, znanstvenici upozoravaju da to ne može dovesti do ekološkog spašavanja Sredozemnog mora, doma za više od 17 tisuća morskih vrsta, od kojih je gotovo trećina endemska.