UTORAK NA FESTIVALU

ZagrebDox u znaku Miloševića i Tuđmana

Franjo Tuđman i Slobodan Milošević

Franjo Tuđman i Slobodan Milošević

Izvor: Sipa Press / Autor: BOULAT ALEXANDRA/SIPA

ZagrebDox predstavio nam je kontroverzan dokumentarac o balkanskim ratovima devedesetih, ali i veseo (čitaj: ciničan) pogled na recesiju novog milenija

'Vrijeme ne liječi ništa', pjevao je svojedobno Crowbar, no ako već ne liječi neke ili sve rane, vrijeme je jedini suvisao alat za kopanje po bunaru istine zatrpanom gomilom smeća. Posebno ako govorimo o ratu i poraću, vremenu u kojem je emocionalno-funkcionalna propaganda nacionalističke euforije i iracionalnog ratnog delirija bila jedina istina, a koje tek u konačnom post scriptumu, vremenu u kojem se, nakon umiranja jednih, ispovijedanja drugih i posvemašnje egzistencijalističke promjene trećih, jurišom racionalnosti obavlja učinkovito razaranje mitova.

U zadnjih nekoliko godina tako svjedočimo pravoj maloj invaziji dokumentarnih filmova koji analiziraju raznorazne aspekte političkih previranja postjugoslavenskih devedesetih. S jedne strane, revizija povijesti doživljava se kao opasan čin, vjerojatno zato jer je tako često bila magnet za luđake, no s druge je riječ o čistoj nužnosti, katarzi koja jedina može raščistiti prljavštinu na svim stranama. Bunar zatrpan smećem, drugim riječima, može biti samo otrovan.

'Tuđman i Milošević – Dogovoreni rat?' jedan je od takvih naslova, dokumentarni film srpske redateljice Slađane Zarić koji je pokušao odgovoriti na pitanje 'je li sve što se događalo u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni devedesetih bio rezultat dogovora Tuđmana i Miloševića?', no kako pokušaj davanja odgovora dolazi s upitnikom u naslovu, odmah je u startu jasno da na kraju balade nećemo dobiti jasne povijesne istine, već lavinu opravdane sumnje koja je danas već opće poznata, iako ovdje, na jednom mjestu, dolazi upakirana u intrigantnu novinarsku analizu.

Polazište teze leži u činjenici da su se lideri dviju nacija tijekom cijelog rata redovno nalazili, nazivali, pregovarali i dogovarali – sastali su se čak 48 puta, a kako se čini, pregovori nisu tekli samo u traženju rješenja kojim bi se izbjeglo krvoproliće, već su dijelom postali i podlogom za krvoproliće, katapultirano crtanjima po salvetama, povjesničarskim opsesijama, mitomanijom i željom dviju strana da na pragu 21. stoljeća pronađu rješenja za sve probleme u katkad i stoljećima starim fusnotama balkanske povijesti.

Etnička čišćenja dogovorena uz jutarnju rakijicu pregovaračkog stola bit će šok onima koji i dalje žive u iluziji moralnosti politike, dok će realisti samo odmahnuti rukom ponavljajući gradivo koje su odavno naučili, a iako 'Tuđman i Milošević – Dogovoreni rat?' neće promijeniti prošlost, vrlo vjerojatno ni radikalno utjecati na budućnost, ostaje nam dobra kompilacija dnevničkih zapisa, službenih dokumenata i svjedočanstava ključnih protagonista krvavog kabareta.

Upitnik je u naslovu upravo zato što se teza uglavnom temelji na potonjima, no svaka se rečenica većine sugovornika valja uzeti ne sa zrnom, već sa zdjelom soli, znamo li da je uglavnom riječ o ljudima čija je životna profesija bila laganje.

Recesija/kriza/depresija u kojoj živimo već četiri godine (globalno – neki bi rekli da smo regionalno i lokalno u njoj praktički oduvijek) također je proizvela ogromnu količinu dokumentarnih filmova naštancanih u kratkom vremenskom roku, no dok jedni nude političke, gospodarske i zavjereničke analize, a drugi histerično upiru prstom u krivce i pozivaju na linč, treći, poput američkog redatelja Jamieja Kastnera, pokušavaju izvući nešto smijeha iz situacije koja nije nimalo smiješna.

Hoće li 'Recesionirajte se! Za zabavu i profit!', jedan od naslova u programu Happy Dox, zaustaviti bankrotirale depresivce da s dimnjaka zarone u asfalt? Teško, ali finog crnog humora nikada dosta pa ovaj film, zamišljen kao 'recesijski vodič za srednju klasu na temu 'Kako iskoristiti svjetsku gospodarsku krizu', u osnovi galerija likova koji su uspjeli dobro unovčiti krizu i okrenuti problem u prednost, daje nerijetko urnebesne, ali i tragikomične primjere 'pozitivnih' strana trenutnog stanja stvari – od kapitalističkih radionica za djecu, koje uče klince vrijednostima pohlepe bolje od Gordona Gekka, do 'ekološke prostitucije' (pet eura popusta na seks ako u kupleraj dođete biciklom ili javnim prijevozom) i hotela u kojem možete (doslovno) živjeti kao hrčak.

'Recesionirajte se! Za zabavu i profit!' atomska je bomba cinizma koja ne štedi nikoga i ništa od svoje prve do zadnje minute, a pri tome nas i podsjeća na to da je ljudska snalažljivost jača i od financijskog minobacača – makar u nekim primjerima prije sličila psihičkoj bolesti, nego pravom rješenju problema.

'Farma u kamionetu' duhovit je i edukativan pogled na fenomen zajedničkih vrtova i povrtnjaka koji su česta pojava u velikim američkim i europskim gradovima, od New Yorka do Barcelone. U maniri šašave TV serije 'Flight of The Choncords', 'Farma u kamionetu' otkačena je mješavina mjuzikla i dokumentarca (dobar dio naracije 'odrađuje' se kroz pjesme o agrikulturi i izgradnji neobičnih povrtnjaka u gradovima). No kroz zabavu i lepršav stil, redatelj Ian Cheney progovara o poprilično ozbiljnim temama poput ekološkog uzgoja ili namirivanja svjetskih potreba za proizvodnjom hrane. Zajednički vrtovi fascinantan su fenomen u koji su uključena cijela susjedstva koja zajednički uzgajaju cvijeće i povrće u gradskim središtima, na napuštenim parcelama ili u zajedničkim dvorištima i unutrašnjostima blokova. Cheney se okušao u stvaranju povrtnjaka u otvorenom dijelu kamioneta, a susreo se i s ekipom koja je od bejzbolskog igrališta napravila vrt, divovskim povrtnjakom na krovu njujorške zgrade, vertikalnim vrtom u izlogu te plutajućim vrtom uzgojenim na starom brodu. Film prokazuje fascinantan i začudan svijet gradskih povrtnjaka, kakvi bi dobro došli i našim gradskim središtima, te odiše optimizmom i entuzijazmom.

Otkako je 1978. godine proizveden prvi primjerak, Yugo je postao zaštitni znak male, ali ambiciozne jugoslavenske automobilske industrije. Bio je povoljan, dostupan svakoj obitelji, dok su se o njegovoj (ne)pouzdanosti najčešće pričali vicevi. Mirna Đukić snimila je nostalgični film 'Yugo, kratka autobiografija', romantiziranu povijest automobila kojim se pokušao i proboj na američko tržište, no ta je epizoda neslavno propala. Iako film poprilično dobro izgleda, ono što mu bolno nedostaje jest kontekst unutar kojega se projekt Yuga razvio, a kasnije i kolabirao, upravo onaj društveni, ekonomski i politički kontekst koji u svojoj povijesti svakodnevnice 70-ih i 80-ih 'Pronađeno blagostanje' elaborira povjesničar Igor Duda. Nažalost, film nije uspio uzdići Yugo na razinu simbola jednog vremena, jedne političke i ekonomske ideje, što je prava šteta s obzirom da je riječ o uistinu zanimljivoj temi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi