ZAGREBDOX

Zagrebačka Dubrava - top tema u filmovima hrvatskih autora

Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

U regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg festivala dokumentarnog filma, redatelji Davor Kanjir i Tomislav Žaja pozabavili su se ozloglašenim zagrebačkim kvartom

Na ZagrebDoxu, najvećem festivalu dokumentarnog filma u regiji, koji će se održati od 27. veljače do 6. ožujka u pet dvorana multipleksa Movieplex, filmovi hrvatskih autora predstavljaju trećinu ukupnog broja filmova: ima ih 48, i to u svim programima. Zanimljivo je da su se u ovogodišnjoj regionalnoj konkurenciji našla čak dva domaća dokumentarca, 'Na rubu' i 'Moji dobri i lijepi prijatelji', koja se na osebujan način bave životom u zagrebačkom naselju Dubrava.

ZagrebDox

ZagrebDox

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Moji dobri i lijepi prijatelji'

Film Davora Kanjira 'Moji dobri i lijepi prijatelji' slikovna je pripovijest koja podsjeća na hrpu razglednica iz Dubrave, najomraženije zagrebačke četvrti, ispresijecan esejima osnovnoškolca. Taj je 28-minutni dokumentarac autorov hommage dijelu grada u kojem je odrastao.

Dubravom se pozabavio i redatelj Tomislav Žaja u dugometražnom dokumentarnom filmu 'Na rubu'. 'Na rubu grada, u zagrebačkoj Dubravi, sve više mladih počinje trenirati u boksačkom klubu Leonardo, koji vodi svjetski poznati trener Leonard Pijetraj. Iako je Pijetraj trenirao brojne šampione, otvorio je vrata svojeg kluba i problematičnim klincima s kojima radi besplatno, ali samo pod jednim uvjetom – da poštuju pravila ponašanja koja im je nametnuo. S druge strane zgrade u kojoj je smješten boksački klub nalazi se pučka kuhinja u koju svakodnevno dolaze ljudi na rubu egzistencije, oni koji su životnu bitku izgubili. Neki od njih prikupljaju snagu za novu borbu, a drugi smatraju da je bitka za njih trajno izgubljena. Uz boksače i beskućnike, treći su segment filma 'pjesnici Dubrave', osnivači grupe Prljavo kazalište Davorin Bogović i Jasenko Houra. Kad su popularni Prljavci bili istih godina kao Pijetrajevi mladi boksači, skladali su pjesme na temu životne svakodnevice Dubrave, dojmljivo zabilježivši socijalnu sliku radničke i doseljeničke četvrti na rubu grada.'

Autori su predstavili svoja ostvarenja i drugačije vizure te pristupe zagrebačkom kvartu, a rezultat su uradci koje svakako ne bi trebali propustiti na ZagrebDoxu.

ZagrebDox

ZagrebDox

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Na rubu'
Kako ste došli do ideje da Dubravu pretvorite u 'glavni lik' dokumentarca? Je li spletom socijalno-političkih okolnosti zaista zaslužila zloglasne konotacije koje se povezuju za taj dio grada?
Tomislav Žaja: Odrastao sam na Srednjacima, na rubu grada 70-ih i 80-ih godina, zajedno s dečkima koji su 20 godina kasnije postali ozloglašeni 'dečki sa Srednjaka'. Međutim, ja ih danas u svojim uspomenama ne pamtim kao takve, uglavnom se sjećam lijepih trenutaka, okupljanja ispred škole, svakodnevnog igranja nogometa na školskom igralištu, odlazaka biciklima na Jarun koji je tada još bio velika močvara. Moj prvi odlazak na rock koncert, na koji smo svi sa Srednjaka pohrlili, bio je 'Crno-bijeli svijet' Prljavog kazališta u Domu sportova. Prljavci su u svojoj 'prljavoj' punk fazi (maxi singl i prva dva albuma) bili band moje mladosti. Nakon odlaska Davorina Bogovića, Prljavci su se promijenili, a i mi smo u međuvremenu odrasli i putevi su nas odveli na razne strane. Dubrava je bila i ostala 'na rubu' grada, istočna vrata Zagreba, najveći i najmnogoljudniji kvart koji je privlačio ljude iz čitave Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije kao odskočna daska za traženje neke bolje budućnosti u velikom gradu u koji su došli. Poznavao sam neke dečke iz Dubrave i bili su nam po mnogo čemu slični, samo smo mi bili na jednom, a oni na drugom rubu grada. Ali i jedni i drugi smo živjeli na rubu, samo je bilo pitanje kamo će nas život odvesti i koju ćemo stranu mi sami odabrati u onoj mjeri u kojoj je to nekome bilo moguće birati. Moj film govori o važnosti toga odabira, o okolini u kojoj odrastamo i koja nas dobrim dijelom oblikuje i o pronalaženju vlastite snage da se upustimo u borbu sa samim sobom, najtežu i najvažniju borbu koja postoji.

Davor Kanjir: U Dubravi sam proveo svojih prvih četrnaest godina života. S vremenske distance od preko dvadeset godina, ne mogu se oteti dojmu kako je riječ o fascinantnom prostoru, u prvom redu zbog toga što je riječ o svojevrsnoj inačici velegradskog melting pota. Iako će ovo, s obzirom na navedeno, zazvučati poprilično lokalpatriotski, kvart ni u kojem slučaju ne zaslužuje reputaciju 'istočno od raja', reputaciju koju su mu nadjenuli pojedinci koji ga ne poznaju. Ružne stvari koje se, istini za volju, povremeno događaju u Dubravi, događaju se i u drugim zagrebačkim kvartovima.

Koliko dugo je trajalo snimanje, kako ste uspjeli pridobiti sve osobe za pojavljivanje u filmu?
Davor Kanjir: Snimanje dokumentarnog filma 'Moji dobri i lijepi prijatelji' trajalo je u sedmodnevnim blokovima. U totalu, riječ je od 45 dana. Mnogo snimljenog materijala otpalo je u tijeku procesa montaže, pa je film na kraju završio na trajanju od 29 minuta, što je i bila moja prvotna, aproksimativna namjera s obzirom na njegovu dominantnu formu živućih fotografija.

Tomislav Žaja: Snimanje je trajalo samo dva tjedna, ali sam ga pripremao mjesecima, a priča je u meni sazrijevala godinama. Znao sam za boksački klub 'Leonardo' i pučku kuhinju koja se nalazi s druge strane iste zgrade najmanje 5-6 godina i želio sam snimiti film o tome. Jednog dana sam osjetio da se sve posložilo u meni i da sam spreman ispričati tu priču. Kontaktirao sam sve glavne aktere, a Davorin Bogović i Jasenko Houra su mi ukazali puno povjerenje da ispričam njihov dio priče i da slobodno koristim njihove prve pjesme koje su napisali o Dubravi. Kada sam ponovo preslušao te pjesme, odlučio sam napraviti 'crno-bijeli dokumentarni mjuzikl o boksačima, beskućnicima i pjesnicima'. Glavni lik filma je Leonard Pijetraj, karizmatični boksački trener koji je pri prvom susretu sa mnom shvatio da govorimo istim jezikom i bezrezervno pristao na suradnju. Isto je bilo i s njegovim boksačima i ostalim akterima filma.

Kako je sam proces utjecao na Vas?

Davor Kanjir: Prilično emotivno. Povratak na prostor gdje su se upoznali moji roditelji, gdje sam proveo svoje djetinjstvo, stekao i, nažalost, zauvijek izgubio neke od svojih dragih prijatelja i, konačno, zaljubio se u film i nije mogao drukčije utjecati.

Tomislav Žaja: Proces rada na filmu me vratio u djetinjstvo i pubertet, preispitao sam vlastiti put, razmislio o nekim stvarima sa distance, uvidio kako neke naizgled male situacije i odabiri mogu biti od presudne važnosti za naš život.

ZagrebDox

ZagrebDox

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Moji dobri i lijepi prijatelji'
Koji su, za Vas, bili glavni izazovi realizacije dokumentarnog projekta? Smatrate li da se, s obzirom na povećanu produkciju i velik interes za ZagrebDox, stanje dokumentarnog filma popravilo? Iz vašeg iskustva, je li se publika u zadnje vrijeme senzibilizirala za nekomercijalnije uratke?
Tomislav Žaja: Glavni izazov je bio opravdati povjerenje koje su mi dali svi akteri filma, a pogotovo oni koji se nalaze u teškoj egzistencijalnoj situaciji. Mislim da sam u tome uspio i da im je suradnja na filmu svima pomogla, neki su čak pronašli posao, krenuli hrabrije ususret izazovima koji su pred njima. Odgovor na druga dva pitanja je: da.

Davor Kanjir: Najveći izazov realizacije filma 'Moji dobri i lijepi prijatelji' bio je ustrajati u naumu da se pokaže jedna drukčija slika prostora o kojem najveći broj žitelja ovog grada ima stereotipno, uglavnom nepovoljno mišljenje. U tome mi je, nadam se, pomogla i neobična forma za koju sam se, među ostalim, odlučio s i više nego meni samom jasnom namjerom da se oduprem dominantnim formama koje vladaju u suvremenom hrvatskom dokumentarizmu. Iste su poprilično, rekao bih, estetski trome, zamorne i po tko zna koji put prožvakane. Za to je poprilično zaslužna i državna televizijska postaja i njezin dokumentarni program. Na žalost, nisu jedini. Kada se i ako to promijeni, a bojim se da neće skoro jer pojedinci su spremni na kojekakve kompromise s istom ne bi li što ušičarili u ime 'kulture', ne može se očekivati senzibiliziranje publike za bilu kakvu vrstu nekomercijalnih uradaka. Filmovi kakve, primjerice, radi genijalni Jorgen Leth, za nas su još uvijek svjetlosnim godinama udaljeni.

Jeste li se povodili za određenim autorima u vašem radu, postoje li određene reference?
Davor Kanjir: Naravno. Tijekom studija produkcije, ali isto tako i režije na Akademiji dramske umjetnosti, kolege studenti i profesori su me znali zafrkavati da sam filmofil. Pa što bih drugo trebao biti ako studiram film? Konkretno, u slučaju 'Mojih dobrih i lijepih prijatelja' riječ je, uz Herzogovu 'Fata Morganu', o moja dva apsolutna dokumentarna favorita, 'Zdravim ljudima za razonodu' Karpa Ačimovića Godine i '66 scena iz Amerike' već spomenutog Jorgena Letha

Tomislav Žaja: Ne.

Par riječi o uzorima, što je u formativnoj dobi najviše utjecalo na vaše afinitete?
Davor Kanjir: Odlazak u dva kultna zagrebačka kina, 'Bratstvo' (Avenija Dubrava) i 'Partizan' (Kvaternikov trg), tijekom 1980-tih, filmske projekcije u organizaciji Filmoteke 16 na SRC Klaka-Grana u Dubravi tijekom ljetnih praznika u istoj dekadi i emisije posvećene filmu na ondašnjim televizijskim postajama. Tu bih posebno istaknuo kultnu emisiju 'Pokretne slike' i njenog pokojnog urenika Nebojšu Đukelića.

Tomislav Žaja
: Svi filmovi i autori, kako dobri, tako i loši. Uostalom, to je samo moje subjektivno viđenje koje ne mora vrijediti za druge, pa radije ne bih nikoga izdvajao.

Imate li već u planu buduće projekte?
Tomislav Žaja: Uvijek imam naramak priča koje želim ispričati. Tu je nekoliko dokumentaraca, a trenutačno dovršavam snimanje svoga prvog igranog filma 'Duh babe Ilonke' koji će premijeru imati u srpnju na festivalu u Puli.

Davor Kanjir
: Imam se u planu zaposliti i upisati doktorski studij iz filmologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zatim ću razmišljati o budućim projektima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi