Postoji li netko koga još uvijek sablažnjava i šokira lik & djelo gospodina koji je prije nekoliko godina bacio 'katoličku Hrvatsku' u trans panike od dolaska nečistih sila u samo srce pulske Arene?
Teško. Marilyn Manson, na kraju krajeva, čak ni uoči dolaska u Pulu, a kada su ga domaći idioti svih kalibara napadali s optužbama o 'silovanju kokoši', 'ubijanju pasa' i ostalih fantazija proizvedenih, prije svega, u njihovoj perverznoj mašti, odavno nije bio 'Antichrist Superstar', već je promijenio priču i dokazao se kao intelektualac, pisac, slikar, glumac, suprug jedne od najpopularnijih izvedbenih umjetnica svijeta i novopečeni proizvođač alkoholnih pića.
Je li povratak 'odbjeglog' basista Twiggyja Ramireza u bend označio i povratak Mansona ka nešto 'dijaboličnijim' temama i zvukovima zlatne prošlosti stvaranja velikih rock and roll hitova umočenih u tekući eksploziv provokacije? Ne baš.
'The High End Of Low' dijelom je i dalje u istoj, dobroj staroj šok-rok ladici pa pokušava i u 2009. prodati ono što više nikoga ne šokira kao u devedesetima, kroz stihove kao što je čuveni/ozloglašeni 'lijepa si poput svastike' – što nije nimalo šokantno ako pjesmu slušate, recimo, u Koreji i Japanu, gdje je svastika velika i lijepa na svakom budističkom hramu te simbolizira nacizam koliko i zvijezda petokraka na američkoj zastavi simbolizira komunizam. Marilyn Manson, s druge strane, danas više ne simbolizira ništa, što pokazuje i većina materijala s ovog, sedmog studijskog albuma, koji je daleko od transgresivne društvene kritike, a daleko bliže intimnijim ispovijedima i kukanjima nad propalim vezama i umrlim brakom, uz glazbenu podlogu soft-rocka, natruha 70's glama i glazure klasičnog industriala.
Očekujete li, dakle, rock monstrume za cimanje stadiona i arena, ovdje ćete ih morati tražiti povećalom – spomenuta 'Pretty As A Swastika' i singl 'Arma-Goddamn-Motherfuckin-Geddon' se možda približavaju definiciji, ali pjesme kao što su 'Devour', 'Four Rusted Horses, 'Running To The Edge', 'Wight Spider', 'Unkillable Monster', 'Into The Fire' ili '15' manje-više su tek usporene, kasnonoćne afere, koje bi mogli zvati i 'baladama' u paralelnom svijetu autora koji stvarno nije u jednostavnoj poziciji: odrekne li se posve svoje prepoznatljive poetike i estetike, naći će se na nuli, ali nastavi li je ovako prežvakavati i destilirati, zaletjet će se u zid i novi početak više neće ni biti moguć.
No opet, to čekanje novog albuma čini samo napetijim i zanimljivijim – što su epiteti koji se nažalost baš i ne daju primijeniti na ovaj.
Ocjena: 5 / 10
Izdavač: Interscope
