Kamo god smo proteklih dana krenuli na Hvaru, vidjeli bismo skandinavskog osobenjaka odjevenog u potpuno opuštenom, normcore stilu, kako s ogromnim naočalama, nemarnom frizurom i odsutnim pogledom cupka u ritmu glazbe. Veliki dio posjetitelja festivala ne zna da je riječ o Erlendu Øyeu, glazbenom pustolovu koji već gotovo 20 godina pliva mimo svih glazbenih tokova, dok s druge strane njegov plahi, narativni glas možete čuti u plesnim hitovima poput 'It's a Fine Day' ili Royksoppove 'Remind Me'. Tijekom tog perioda živio je u rodnom Bergenu, Berlinu i Londonu, da bi se skrasio u sicilijanskoj Siracusi, gdje je proglašen počasnim građaninom.

Svoje životno i glazbeno sazrijevanje pretvorio je u temu osebujnog programa History Lesson, koji je dosad izveo tek nekoliko puta, no nikad u toliko intimnom ambijentu kao što je plaža na Jerolimu, otočiću u sklopu Paklenih otoka otvorenom za nudiste. Oye i njegova akustična gitara proveli su nas vijugavom stazom od Dylana, Fleetwood Maca i Dire Straitsa do pjesama njegovih bendova Kings of Convenience i The Whitest Boy Alive. Za kraj je prepričao kako je u hotelskoj sobi hvatao Wi-Fi u pokušaju downloadanja svoje nove pjesme, snimljene s islandskim reggae bendom Hjálmar, no kako nije uspio, skidanje je morao završiti u obližnjem kafiću. Potom je pustio tu pjesmu i u Adidasovu sportskom dresu iz osamdesetih i košulji zasukanih rukava uronio u more – teatralan, ali prekrasan kraj ovog ekskluzivnog nastupa, kojim je Øye krunisao status maskote FOR festivala.

Neneh Cherry – povratak u budućnost

Večernji program u Venerandi patio je od izostanka danske elektro pop nade MØ, umjesto koje su uskočili Australci Movement. Velika nada Modulara, izdavačke kuće koja stoji iza FOR festivala, svježe je pristupila post-dubstepu obojenom emocionalnim soul vokalom, a svoj status moći će potvrditi i ponovnim nastupom na završnoj večeri festivala.

I nastup Neneh Cherry nosio je sa sobom određenu vremensku patinu. Povratak MTV zvijezde s kraja osamdesetih oduševio je one sklone glazbenom istraživanju, budući da je prvo špartala jazz festivalima s bendom The Thing švedskog free jazz saksofonista Matsa Gustafssona, da bi se skrasila s londonskim elektro-dub-jazzerima Rocketnumbernine, koji joj zvuk boje masivnim, mutnim basom i sinkopiranim bubnjarskim kotrljanjem.

Iako bend nije baš u potpunosti bio na visini zadatka, čemu je kumovao i ponešto stišan zvuk (vjerojatno zbog otočkih komunalnih regula), Neneh je pokazala da kroz pjesme s novog albuma 'Blank Project', u produkciji sjajnog Four Teta, proživljava drugu mladost, istodobno ostajući vjerna lepršavim plesnim pokretima po kojoj je prepoznajemo. U živahni scenski nastup na 'Everything' unijela je i malo twerkanja, pokazavši da i tete u najboljim godinama (a Neneh ima 50) znaju to jako dobro raditi. Vokalno je, dakako, ostala na vrhunskoj razini, osobito u 'Cynical' i 'Weightless', koja zvuči kao da je ispala iz Kojine tvornice.

Kroz dojmove koje je iznosila između pjesama uspjela je provući i političku agendu, usporedivši osjećaj duhovne čistoće koju proživljava na Hvaru s trenutnim osjećajem života na svom rodnom, britanskom otoku, koji je sažela u pjesmi 'Bullshit'. Za kraj se vratila korijenima, neobičnom verzijom svog najvećeg hita 'Buffalo Stance', s potpuno promijenjenim aranžmanom. Ukratko – uvjerljiv nastup, koji je trebao i morao biti još glasniji i nabrijaniji.