Dva albuma u pet godina ali tek jedan koncert. Zašto?

Radio sam s Ramirezom u međuvremenu, htio sam da s bivšim bendom zaokružimo priču na najbolji mogući način, tako da se onda mogu na miru posvetiti Pavelu. Inače se meni i ne svira nešto posebno, rijetko se uvjeti poklope, pa da mogu i ja uživati u svojim koncertima, suviše sam ziheraš i kao takav strepim nad svakim mogućim nepovoljnim ishodom.

U petak 15. ožujka nastupaš sa pratećim bendom u Tvornici. Ipak koncertna promocija. Tko je sve u pratećem bendu i kako je zamišljen nastup?

U bendu nas je osam, osim standardnih instrumenata poput bubnja, basa, električne, tu su i klavir, čelo, violina. Ne vidim nekog smisla u koncertiranju bez gudača kad su oni tako integralan dio albuma i cijele priče. Problem će to biti i zbog eventualnih budućih koncerata, puno nas je brate.

Hoće li biti i gostiju?

Da, doći će nam Marijan i Gabi iz grupe Nola, Jurica Hotko svira klavir i njima, pa smo promislili kako bi bilo skroz ok da se pojave i nama na stejdžu.

Može li publika možda očekivati i Ramirez u nekom trenutku?

Mnjeh, s Ramirezom je gotovo, iako su na Pavelu svirali i Goran i Tomo, bubnjar i basist Ramireza, Goran se u međuvremenu preselio u Umag, od Ramireza je ostao samo Tomo sa mnom. Sad, da li će Pavel svirati koju pjesmu od Ramireza, nisam siguran, možda obradimo koju, ovisi o inspiraciji u danom trenu.

Je li to početak serije koncerata ili još jedna jedinstvena prilika da te publika vidi uživo pa opet pričeka pet godina do slijedećeg koncerta?

Ja se nadam da ćemo s ovim albumom odsvirati makar par većih gradova ukoliko će mogućnosti to dopustiti, ali meni ne bi bog zna kako teško palo ni da samo Zagreb ostane odsviran, stoga je pametnije ukoliko nas netko želi vidjeti da dođe na koncert u Zagrebu, za ono poslije ne garantiram.

Neki su te kritičari nakon drugog albuma usporedili sa Badly Drown Boyem. Tko je na tebe najviše utjecao ili utječe svojom glazbom?

Utjecaj Badly Drawn Boya je vjerojatno osjetniji samo na nekim pjesmama, to je ok, dapače, obožavam njegove 'About a boy' i 'Have you fed the fish' albume, a inače slušam gro kantautora, Josha Rittera obožavam, rijetko pametne tekstove piše, da melodije i ne spominjem, mutant je Paula Simona, Dylana i Cohena, sad će mu novi album uskoro.

Neki tvoju poeziju i tvoje pjesme čak uspoređuju sa Arsena Dedića i Đorđa Balaševića. Kakvo je tvoje mišljenje o njima?

Cijenim blagonaklone kritike, naravski, makar sam još uvijek miljama daleko od njih dvoje, možda za par albuma dosegnem takvu razinu umješnosti, ako ikada uopće. U Pavelu se čuje Ranog Mraza, volim nevinost i jednostavnost tog ranog Balaševića, podsjeća me na Belle and Sebastian ili Jensa Lekmana, koje isto obožavam. I samo da nadometnem, ne pišem poeziju, ovo su ipak samo tekstovi za glazbu, drugi je to par opanaka.

Jako je zanimljiva tvoja poetika na drugom albumu. I dok pretežno ploviš na krilima vlastitih emocija, istovremeno zavađajući većinu publike svojim senzibilnim izrazom, na momente to snoviđenje bacaš o beton kao u pjesmi 'Nedjelja popodne' u kojoj u jednom trenutku nedjeljom 'svi jedu kremšnite' a u drugom 'nedjelja popodne ti se može napušit'. Dosta radikalna poezija.

Nedjelja popodne je plod jednog disfunkcionalnog perioda u mom životu, kad se nedjeljom nakon izlazaka probudiš u paralelnom svemiru sretnih obitelji i ugodne malograđanštine. Takva prijatna dokolica djelovala je poražavajuće u srazu sa mojim bonvivanskim pristupom življenju, pa od tuda i određeni prezir spram iste. Sad je prilično drugačija situacija, nedjelje su opet nirvana.

U jednom si intervju izjavio da su ti pjesme na drugom albumu 'pomogle da se izliječiš'. Od čega? Kako se liječiš svojom poezijom?

Mda, ja sam uvijek bio priličan nezadovoljan načinom na koji moja psiha, pa slijedom nje i tijelo reagiraju na stres, promjene ili bilo kakav problem, definitivno sam preosjetljiv u nekim okolnostima, međutim shvatio sam da se najbolje liječim na način da se upravo namjerno dovodim u situacije koje izazivaju stres, dakle odvjetništvo, javni nastupi i slično. Pisanje pjesama je moj raison d'etre, mojih dva plus dva, da sam tuplji, dakle neosjetljiviji, ne gluplji, mislim da ne bih ni znao ni umio složiti išta suvislo.

Sa drugog albuma su već van isplivala tri singla koja prate i tri spota. Međutim vrlo je zanimljiva ideja za spot aktualnog singla 'Sve si gluplji što stariji bivaš' u kojem kamera prati jednog jedinog čovjeka. Tko je on i zašto takav pristup toj pjesmi?

Radi se o našem prijatelju Saši Wellesu, koji je pak u pravom životu poptuna oprečnost apatičnom liku kojeg glumi u spotu. Imam običaj testiranja pjesama u svom dnevnom boravku, puštam nove pjesme starim prijateljima da ocijenim kako dišu, pa je na jednoj od tih seansi pala ideja da upravo Saša bude taj lik iz pjesme, čovjek ima karizmu, jede ekran, a rijetki su ljudi koju mogu zadržati pažnju gledatelja dok samo bulje u kameru bez ikakve facijalne ekspresije, on je jedan od tih, šteta da se nije bavio glumom.

U pjesmi 'Kalifornija' si surađivao sa Ivom Visković. Je li to neki stari plan koji ste sad konačno ostvarili ili se dogodilo spontano?

Nije bilo nikakvog plana, u vrijeme kad sam napisao pjesmu tražio sam nekog zanimljivog tko bi mogao pjevati sa mnom, Iva je odlično sjela u pjesmu, trebao mi je vokal poput cura koje su pjevale u Beautiful South-u, Iva u osnovi nije takav vokal, međutim skužila je što hoću i bum tras, nakon svega, eto nam čak i nominacije za Porin.

Nema sumnje da si jedan od rijetkih domaćih rokera čije pjesme su prepune sjetnog senzibiliteta ispunjenje ljubavlju dok tvoja poezija mnoge obara s nogu. Jesu li i žene zbog toga zagrijanije više za tebe?

Činjenica jest da većina muškaraca ima u sebi izražen poriv za isticanjem, tzv. 'pauniranje' nam je genetski usađeno i pored želje za samoostvarenjem vjerojatno najjači pogonitelj, antropolozi bi imali koju za reć' na tu temu. Stoga pretpostavljam da i ono što radim donosi bodove na imaginarnoj ljestvici poželjnosti, moja frizura sigurno tako ne djeluje.

Svojevremeno si izjavio da je ovo tvojih 11 najdražih pjesama i da stojiš iza svake note i svakog akorda, no bi li mogao zbog nečega izdvojiti pjesmu sa albuma koji ti je možda najdraža i zbog čega?

'Samo se dobri dani broje' mi je trenutno najdraža, pogođena je atmosferom i aranžmanom, zamišljena je kao balada koju sam pisao za Toma Waitsa, a kako Tom ne pjeva tuđe pjesme jer ima svojih koje su puno bolje, morao sam je ja otpjevati.

Zašto Pavel a ne Aljoša?

Pavel je isprva zamišljen kao alter ego, alias, međutim kad imaš toliko dobrih prijatelja i muzičara koji oplemene tvoje pjesme u studiju, priča se definitvno pomakne iz kantautorske sfere u bendovsku, pa je zato Pavel ipak bend.