U Zagrebu razmjerno rijetko gledamo, nazovimo ih tako, aktualne zvijezde srednjeg kalibra – izvođače koji kod nas teško probijaju barijeru popularnosti, dok vani drže posebna mjesta u line-upu najuglednijih svjetskih festivala. Posebno se to odnosi na izvođače iz Velike Britanije: iz nekog razloga, osebujni vokali s originalnom glazbenom pratnjom koji sviraju na zagrebačkim pozornicama, u pravilu su prekooceanske indie ili folk kantautorske zvijezde, a s Otoka nam uglavnom dolaze kultni majstori koji keširaju staru slavu.

Zato je vrlo prijatno iznenadio dolazak Fina Greenalla, poznatijeg kao Fink, britanskog pjevača, skladatelja i DJ-a koji je u Zagreb došao nakon šest objavljenih albuma sa statusom solidne koncertne atrakcije i raznovrsnim repertoarom. Kroz gotovo dvadeset godina karijere, ovaj multitalentirani glazbenik prešao je put od downtempo elektroničara iz kataloga Ninja Tunea do folkom, bluesom i indie rockom nadahnutog kantautora emotivnog i koloritnog glasa. Recimo to plastično – da je tamnoput, vjerojatno bi bio blues ikona, a da je Balkanac, imao bi status u najmanju ruku jednak Aleksandru Stankoviću iz Goribora. Budući da nije ni jedno ni drugo, već pustolovni Britanac iz Cornwalla koji živi u Berlinu i Londonu, koncertne albume snima uz podršku nizozemske kraljevske filharmonije, a pjesme mu šaraju po megapopularnim serijama (od Dr. Housea do CSI: New York), Fink je velika faca na globalnoj razini. Stoga je za Zagreb jako dobro što se njegovu dolasku odazvala prepuna Močvara, što je i sam Greenall primijetio, konstatirajući da u Britaniji, kad je ovakav snijeg, sve stane, a mi smo se pokazali kao vjerna i educirana publika, čak mu izguravši i autobus iz snijega.

Fink nam je kao podršku doveo jedno vrlo mlado, aktualno i obećavajuće ime – 25-godišnjeg mladića po imenu Douglas Dare, također Londončanina, podrijetlom sa zapada Velike Britanije, i također kantautora vrlo osebujnog glasa. Njegovi su glazbeni interesi, doduše, nešto drukčiji – komponira nježne neoklasičarske melodije, protkane soulom koliko i minimalnom dub elektronikom. I prije nego iritirano kriknete 'još jedan mali James Blake', posvetite ovom mladiću makar 25 minuta, koliko je on s bubnjarkom i pratećom pjevačicom poklonio nama u svom kratkom i šarmantnom nastupu. Jer ne samo da ćete u zanesenom nastupu prepoznati utjecaje najvećih karizmatika kantautorstva poput Thoma Yorkea, Tori Amos ili Antonyja Hegartyja, već i nešto posve originalno, ponizno i diskretno, što sam najbolje opisuje kad kaže kako bi volio ostaviti jednu od svojih pjesama u zagrebačkom Muzeju prekinutih veza. Nas se najviše dojmila odjavna, dubom okupana Swim, pa ako je još u gradu, nije kasno da otpliva do Gornjeg grada i položi je. A možda se i vrati.

Uslijedilo je desetominutno krčkanje tripoznim elektroničkim uvodom, pojačano masivnim zapusima iz smoke machinea, da bi zvijezda večeri potom uklizala s ponajboljom numerom s aktualnog albuma – Pilgrim. Već njezin moćni sedmominutni uspon, pojačan sinkroniziranom rasvjetom, pokazao nam je s kakvim njuškama imamo posla. Umjesto katkad šlampavih indie rock postava, večeras nas zabavljaju odreda vrhunski glazbenici: bubnjar Tim Thornton majstor je sinkopiranih metlica, preko njega pentatonički pouzdano prede basist Guy Whittaker, dok pomoćni gitarist dodaje kolorit Finkovom maštovitom i raznovrsnom korištenju akustičnih gitara, iz kojih proviruju duhovi delte Mississippija i moćni slap bass. Iznad tako zgusnute zvučne slike u oblaku reverba, kotrlja se moćni Greenallov glas koji, kao i gitaru, povremeno provlači kroz repetitivne dub efekte. Izuzmemo li poduže periode uštimavanja između pjesama, uz ležernog Finka koji zbog vrućine skida svoju karakterističnu kapu i nazdravlja vinom, sat i pol prolazi relativno brzo, a repertoar je koncipiran bez puno kalkulacija – red pjesama 'penjačica' (Sort of Revolution, Yesterday Was Hard on All of Us), južnjačka utjeha kroz akustični set u sredini koncerta (Wheels, Perfect Darkness), povratak na elektriku kroz hitčinu Looking Too Closely, zaključak s prelijepom Berlin Sunrise i This is the Thing na bis.

Sve u svemu, pogledali smo impresivan jednoipolsatni nastup koji traži pažnju i koncentraciju, no ljubiteljima eklektične glazbe višestruko vraća emocijama, ali i kvalitetom izvedbe kakva se – moramo to naglasiti – u ovom spektru rijetko viđa. Nadamo se da je Finkov koncert još jedan korak k topljenju tog opjevanog animoziteta britanskih koncertnih agencija prema našim promoterima, pa nam možda još kakva velika i aktualna otočka imena stanu u red za ljetnu festivalsku sezonu. London Grammar, alt-J, FKA Twigs... zašto da ne?