Projekcije' su vrlo uspio filmski eksperiment, jedinstven u kontekstu hrvatske kinematografije. Radnja filma zbiva se u jednom prostoru i vremenskom kontinuitetu. Bitno različiti likovi, povezani tek činjenicom da dijele srodne struke, okupljaju se na psihoterapijskoj seansi u sklopu edukacije iz grupne psihologije. Čekajući voditelja, polaznici vrijeme krate samostalnom psihoterapijskom seansom, drugim riječima svađom. U vrlo dinamičnim, tečnim i zanimljivim dijalozima likovi pokreću procese razračunavanja s vlastitim i tuđim demonima. Sve to čine promatrani okom subjektivne kamere koja prati događaje iz perspektive samih likova.

Odličnu glumačku ekipu čine Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Ksenija Pajić, Ksenija Marinković, Luka Petrušić, Doris Šarić Kukuljica, Jasna Bilušić, Polona Juh i Vladimir Jurc, a autorica scenarija je Lada Kaštelan. O filmu smo porazgovarali s redateljem Zrinkom Ogrestom

'Ovo je prvi film u kojemu integralni tekst nije moj, već je rađen prema ponuđenom tekstu, iako sam svojedobno prema tuđim tekstovima snimao i neke televizijske filmove. Lada Kaštelan mi ga je predložila prije dvije godine. Prepoznao sam se u njemu, bio mi je vrlo blizak i sadržajno i formalno. Što se likova tiče, svi su bili zadani, ali su doživjeli izvjesnu transformaciju, približavanje mom stvaralačkom i psihološkom habitusu'.

Kako Vam je bilo prvi put režirati film prema tuđem predlošku?

Svojedobno sam prema tuđim tekstovima snimao i neke televizijske filmove. U ovom poslu osjećao sam se vrlo komforno. Ladu jako dobro poznajem jer smo radili scenarije za moje filmove 'Krhotine' i 'Iza stakla'. Neke moje opservacije i promjene oko teksta u načelu je prihvaćala, jer je vidjela da su u suglasju s temeljnom zamisli teksta. Naše suradnje su uvijek dobre i, onako, malo bremenite. Oboje smo, uvjetno rečeno, pomalo teški stvaratelji. Pod tim 'teški' mislim temeljiti, katkad i 'picajzlasti'. Kad surađuju dvije stvaralački temeljite osobe, povremeno se pojavljuju emotivne i stvaralačke tenzijice, ali to je dio našeg rada, to je i ono što jedno kod drugoga volimo.

Psihoterapijska seansa u filmu je u neku ruku Hrvatska u malom?

Tako je. Čini mi se da je Lada to točno zaokružila, da je ostvarila u tom jedinstvenom prostoru, u kojem se film odvija, jedan hrvatski mikrokozmos. Dojma sam da se kroz sve te karaktere svi mi na ovaj ili onaj način možemo prepoznati.

U filmu poput 'Projekcija' veliki dio nose glumci. Je li glumačka ekipa iz filma bila Vaš prvi izbor ili je putem došlo do promjena?

Zanimljivo pitanje, jer mi se u prethodnim filmovima gotovo redovito događalo da tijekom proba promijenim ponekog glumca. Ne zbog toga što nije dobar, nego zbog izostanka interakcije s drugim glumcem. U ovom filmu to nije bio slučaj. Od prvih proba svi smo se prepoznali i bili kao jedna obitelj. Glumci su vrlo točno iščitali tekst i prepoznali moje nakane te mi se čini da smo bili vrlo skladan orkestar.

Ti koji su to komentirali neka slobodno pokušaju isto. U hrvatskoj filmskoj povijesti ovakvog filma nema, a, po mom mišljenju, nema ga ni u bližoj europskoj kinematografiji. Kad kažem ovakvog, mislim tako autorski koncipiranog. Ne samo zbog činjenice jednog prostora, jer je bilo već takvih filmova, već zbog činjenice da je kamera tretirana kao subjektivna i sve što u filmu vidimo jest iz perspektive pojedinih likova. To je neobično delikatan postupak. Naoko, možda će se nekome tko to dovoljno dobro ne razumije činiti da nije tako, ali snimiti situaciju iz pozicije pojedinog aktera vrlo je teško. Svaki pokret, titraj, treba biti u duhu tog lika. Zbog toga je proces stvaranja bio vrlo zanimljiv. Ekipa iza kamere i ja morali smo imati maksimalnu koncentraciju da se dogodi upravo to prepoznavanje, da taj kadar diše plućima lika.

Kamera je time dobila veliku ulogu u stvaranju filma.

Izrazito veliku jer nije samo registrator, već i kreator. Kamera je, dakako, uvijek kreator, ali ta razina je ovdje pomaknuta za stepenicu više.

Pred gledateljem se, dakle, razotkrivaju brojni slojevi filma: od teksta Lade Kaštelan, preko velike uloge glumaca do kamere, sve zaokruženo Vašom redateljskom vizijom.

Sve uvijek ide iz redateljeve vizije. Viziju filma mora imati jedna osoba, kapetan broda. Svi moji suradnici su tu viziju posve razumjeli i slijedili, dali svoj puni prinos, tako da je to bila jako zanimljiva i osobita suradnja.

Jeste li kao kapetan broda u nekom trenutku procesa snimanja imali osjećaj da je skrenuo s tog delikatnog puta Vaše vizije te možda potrebu da ga napustite?

Brod se nikad ne napušta, ali su bili teški trenuci kad smo zbog pada koncentracije, moje, glumaca ili snimatelja, prekidali snimanje. Ovo je bila takva vrsta posla koji ne trpi nikakvo 'štancanje'. Film je tražio doista maksimalnu koncentraciju i vjerujem da će svaki iole pozorniji gledatelj to uočiti.

Dio temeljitih priprema za film odradili ste i s psihoterapeutom. Koliko je po Vašim saznanjima film vjeran prikaz psihoterapijske grupe?

Mislim da je prilično vjeran, posebno tih specifičnih grupa koje čine ljudi iz struke. Vjeran je stoga što je i sama Lada Kaštelan bila polaznica takve edukacije pa je stvar doživljena i proživljena, znači autentična.

Kod nas je još uvijek prisutna neka vrsta zazora od psihoterapije. Jesu li se, po Vašem mišljenju, stvari izmijenile? Uostalom, osim 'Projekcija', psihoterapija je bila tema i nedavno prikazane serije 'Na terapiji'.

Čini mi se da još uvijek postoji izvjesna stigma. Ljudi smatraju da je sramotno otići tražiti duhovnu pomoć. Osobno mi je to posve prirodno. Kao što te može boljeti grlo, može te boljeti i duša. Ja sam osobno u trenucima kad sam se našao u delikatnim situacijama u životu, tu pomoć također tražio. Puno je jednostavnije kad to profiltriraš s drugom osobom, posebice ako je ona stručnjak na tom području.

Film je premijeru doživio ove godine u Puli. Iako su kritika i gledatelji jako dobro reagirali, ostao je bez nagrada. Je li Vas to razočaralo ili?

To mi je potpuno nebitno. Kad u svom stvaralaštvu imate dovoljan broj filmova i kad ste se nadobivali nagrada i ovdje i vani, to vam više nije važno. Nagrade su važne stvaraocima na početku karijere, daju neko samopouzdanje. Danas meni Arena 'ni u džep, niti iz džepa'. Neću s njom biti ni bolji, ni lošiji redatelj. Možda bi filmu donijela malo veću promociju, ali… Zapravo mi je drago da se tako dogodilo, da imam u karijeri jedan film koji je ostao bez Arena. To je isto dio kreativnog puta jednoga stvaraoca.

Možda Vam nisu donijele Arene, ali su Vam stigle u pravo vrijeme, dok ste se mučili s jednim projektom…

Više se ne mučim, što je jedna od najljepših stvari koja mi se mogla dogoditi nakon 'Projekcija'. Već četiri godine me, naime, intrigira jedan sadržaj. U razdoblju dok me kopkao, snimio sam dva filma, 'Iza stakla' i 'Projekcije'. Na tom problemu, motivu, promijenio sam već četiri pisca i upravo nakon 'Projekcija' mi se dogodilo prekrasno prepoznavanje s Matom Matišićem te smo nakon pet mjeseci rada napravili scenarij koji je konačno ono što sam ja htio. Prvi put u životu mi se događa da mi još nije izašla premijera aktualnog filma, a imam scenarij za idući te bi se prvi put moglo dogoditi da nemam pauzu od četiri-pet godina između nastanka svojih filmova. Film je posve drukčiji od 'Projekcija'. Vrlo je zanimljive priče i aktualnog problema i, vjerujem, osobitog spoja Matine i moje filmske poetike.

'Projekcije' Vas, dakle, nisu kreativno umorile?

Nisu, zato što je moja uloga na filmu bila prije svega redateljska pa sam imao više duhovnog prostora za promišljanje novoga filma. A i same po sebi, 'Projekcije' su mi možda otvorile neke putove prema ovom, nadam se, idućem filmu.

Meni je osobno neobično važno. Iako si umišljam da su svi moji filmovi različiti, čovjek ne može pobjeći od samoga sebe (što, dakako, nije loše). Ovo je stvaralački smion film u koji bi se malo redatelja upustilo. Dakle, jedan film u jednom prostoru s vrlo, vrlo delikatnim psihološkim odnosima, film koji traži besprijekornu redateljsku viziju da bi uopće bio film. Vrlo lako je mogao odsklizati u kazalište pa čak i u radio-dramu, što se, srećom, nije dogodilo. Sve te opasnosti su meni bile i nadahnuće.

Taj svojevrsni strah ste spominjali u intervjuima prije snimanja.

Tako je. U brojnim razgovorima prije snimanja 'Projekcija' sam izražavao veliki strah, jer se u realizaciji filma nisam mogao osloniti na iskustvo. Ovaj je film tražio osobito traganje za pojedinim rješenjima, neke se stvari nisu mogle znati unaprijed, nisu se mogle isplanirati. Ja sam inače redatelj koji izrazito voli imati stvari pod posvemašnjom kontrolom, ne samo tijekom snimanja nego i prije, da vidim svaki kadar prije nego što krenem u proces snimanja. Ovaj prosede mi to nije omogućavao i to se za mene pokazalo kao velika milost. Stavilo me pred posve drukčiji način promišljanja filma, što me u stvaralačkom smislu nahranilo, možda čak i oplemenilo. Nadam se da ću u idući film ući s još većom slobodom.

S velikim žarom govorite o nastanku filma.

U 'Projekcijama' sam možda prvi put u životu uživao u procesu snimanja. Beskrajno volim film, ali sam proces snimanja je izrazito stresan čin i baš ga ne ljubim osobito. Puno više volim montažu filma. No ovdje sam baš uživao, možda upravo zbog toga što nisam sve stvari znao unaprijed.

Nedavno je u jednim dnevnim novinama objavljen tekst o slaboj gledanosti hrvatskog filma. Što mislite, koliko će hrvatske gledatelje zainteresirati 'Projekcije'?

Svi spomenuti filmovi, pa i ovaj moj, gledatelje, široko govoreći, zanimaju. Reći ću vam jednu zgodnu činjenicu: neki dan me zvala kolegica iz susjedne zemlje rekavši mi da je moj film 'Tu' na YouTubeu pogledalo preko milijun gledatelja, što je ogroman broj. Istina, film je bio uspješan, prošao je svijet, nadobivao se nagrada, ali nije blockbuster, već intiman i pomalo težak film. No s vremenom ga je pogledao jako velik broj ljudi. U kojem vremenu? Dvije-tri godine? To je sudbina ovdašnjeg filma, posebno ako nije komedija. Naravno da neće i sve komedije biti gledane i uspješne, ali evidentno je da je publika sklonija lakšim i vedrijim temama.

'Projekcije' nisu film koji publika ne bi htjela gledati. To je komunikativan film, nije mračan, zanimljivih je odnosa, karaktera i priče. Iako nemamo previše ni mogućnosti ni novca za promociju, jednog će dana biti i na televiziji te će na kraju imati respektabilan broj gledatelja.

Kako gledate na vrednovanje filmova putem broja prodanih ulaznica?

Legitimno je prebrojavati kino ulaznice, ali to nikako nije jedino mjerilo. Na primjer, brojkama se nikad ne pribrojava broj gledatelja u Puli, a to je četiri-pet tisuća ljudi. Duboko sam uvjeren da bi gledatelji gledali hrvatski film puno više da je ulaznica za kino jeftinija. Sjećam se da je početkom mog studija cijena kino ulaznice bila jednaka cijeni kave te je svima bila dostupna, dok je danas izaći u kino postao luksuz.