CAR & LEGENDA

Mišo Kovač – ostao je uvijek isti ili nije?

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 26.03.2010 07:13
  • Objavljeno 26.03.2010 u 07:00
Mišo Kovač

Mišo Kovač

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Neja Markičević

U svibnju izlazi novi, a zapravo stari album Miše Kovača – 'Ne tražim istinu'. Uradak defetističkog, ali i moćnog naslova, njegov je oproštaj od scene u kojoj i dalje nema konkurencije, ni dostojne zamjene

Scenarij je poznat – konobar upravo odnosi ostatke sarme iz vašeg tanjura, a dok salvetom trljate mrlje s kravate, klasični svadbeni bend, četverac s digitalnim bubnjevima i keytarom, taman je prebacio iz druge u treću brzinu pa nakon obrada svih hitova imena koje bi jedan Vuco (jednako žestoki, ali od Miše Kovača daleko eksplicitniji javni kritičar današnje domaće glazbene scene) opisao kao 'nebitne debile', konačno odlučio zasvirati 'Jedan dan života'. Bilo je to dovoljno da zaboravite na obećanje koje ste dali sami sebi kada ste izišli iz kuće ostavivši zbirke ploča Beatlesa, Dylana i Stonesa iza sebe ne bi li prijatelju odali počast i ispunili obećanje ipak sudjelujući u paradi narodnog svatovskog kiča i cirkusa koji rokerski prezirete cijeli svoj život – zavezali ste maramicu oko glave, stali na stolac, podigli ruke u zrak i zapjevali s cijelim stolom kroz alkoholnu izmaglicu. Da, razumijemo vas – Mišo Kovač zna to raditi ljudima.

'Ne tražim istinu', 1987.

Posebice ako je u pitanju sveto trojstvo hrvatskih estradnih evergreena – zaboravite nakratko na poskočice koje su već desetljećima soundtrack svake fešte južnije od Plitvica; 'Jedan dan života', 'Ako me ostaviš' i 'Ostala si uvijek ista' ostaju spomenicima jednog prohujalog vremena, ali i podsjetnik na to kako je Mišo Kovač pjevajući ih kroz desetljeća svoje karijere s jedne strane ostao uvijek isti, a s druge, paralelno, prolazio kroz radikalne transformacije – od kralja YU-diskografije i festivalske scene iz doba kada su festivali još nešto i značili preko dežurnog mediteranskog šlager-majstora grčko-rimskog stila, koji se nalaktio na šanku pa kroz dim i čašu vina pjevuši plavuši u kutu bara, mjerkajući je kroz goleme sunčane naočale, do tragične figure, kontradiktornog političkog simbola, ekscentrika i medijskog provokatora naoružanog bolnom iskrenošću.

No u isto je vrijeme ostao uvijek isti – jedinstveni 'mainstream panker' koji je stilom i stavom kompenzirao izostanak vokalnog raspona, idol čiji se status ikone mijenjao kroz godine, rastući onako kako je rastao mit, ali i narodna potreba za snažnim patrijarhalnim, očinskim inkarnacijama vođa o kojima su pisali svi, od Freuda preko Reicha, figurama koje se hrane ekstazom temeljenom na patrijarhatu i seksualnoj represiji (najčešće ruralnog i obiteljskog) života, kako u politici tako i entertainmentu.

CROPIX / Duje Klaric

CROPIX / Duje Klaric

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Duje Klaric


Drugim riječima, ako se nebo spustilo kada je Elvis pjevao Sinatru, spuštalo se i dizalo onako kako je Mišo spuštao i dizao svoju ruku, publici koja bi na svaki takav znak punila strofe i refrene zbornim pjevanjem, ne tražeći dio honorara za sjajno odrađen koncertni posao. Publici koja će lik i djelo Miše Kovača, bez potrebe za kopanjem po intelektualnoj terminologiji i analizom psihologije kulta celebrityja, jednostavno opisati uzvikivanjem riječi 'car!' i 'legenda!, u svim dijelovima hrvatske gdje Mišo predstavlja živući primjerak onoga čega više nema, podsjetnik na prošlost kada su ikone takvog kalibra hodale zemljom, a danas čuče u zbirkama ploča i kaseta roditelja, baka i djedova. Nema više Elvisa, Sinatre i Casha, ukratko – nema ni novih Kovača i nikada ih neće biti, jer u 2010, godini apsolutne demokratizacije i bastardizacije glazbenog sustava, pokušaji kratkotrajnih emulacija štancaju se kao po traci, bez ikakve ambicije da se ožive sedamdesete i osamdesete, ni po estetici, a kamoli po nedostižnim brojkama prodaje.

Stoga nije čudno to da Mišo danas ne može dati nijedan intervju, a da ne prokomentira svoju veličinu, u naglašenoj komparativnoj superiornosti nad... pa, apsolutno svime i svakime. Tako je nedavno, govoreći za Jutarnji list povodom skorog izlaska reizdanja novog, zapravo starog, ali svakako posljednjeg albuma 'Ne tražim istinu', opet podsjetio na to da današnja tvornica zvijezda nema apsolutno ništa zajedničkog s dobom u kojem su prave zvijezde nastajale i djelovale po radikalno drukčijim principima, optuživši 'Zvijezde pjevaju' za prodaju magle, koja na terenu ne bi prodala ni 500 ulaznica. 'To nisu zvijezde. Ta bi se emisija trebala zvati 'Obični ljudi pjevaju'', objasnio je Mišo Jutarnjem, dodavši: 'Narodu je puna pipa lažnih zvijezda u Hrvatskoj. Pa Hrvatska ima stanovnika kao Milano i 800 klapa! I 16.580 glazbenika! Ako danas hoćete nekog uvrijediti, recite mu da je pjevač.'

Mišo Kovač, dakle, nema samo evergreene, milijune prodanih ploča i status ikone, već i ego kakav pristaje takvoj ikoni. Baš kao i brkove.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi