ZGDOX, ČETVRTAK

Lance Armstrong, nasilje, obitelji i smisao života

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 28.02.2014 11:21
  • Objavljeno 28.02.2014 u 11:21
Prava količina nasilja

Prava količina nasilja

Izvor: Promo fotografije / Autor: www.zagrebdox.net

Gledali smo briljantan pustolovni dokumentarac na Grenlandu, priču o Lanceu Armstrongu i dopingu te dva filma o obiteljima, jedan ne toliko dobar i drugi koji se zamalo utrkivao za Oscara

Malo je dokumentaraca čiji protagonisti traže smisao života, no dok ga u ‘Ekspediciji na kraj svijeta’ neki od njih u konačnici čak i ‘pronađu’, artikulirajući ga kao nesuvislu besmislicu u trenucima egzistencijalističke euforije, nitko ga ne definira bolje od samog filma koji prodire kroz životne istine, nenametljivo, opušteno i suvereno, baš kao golemi rezači leda koji razbijaju milenijske slojeve smrznute vode sjevernoistočnog Grenlanda, otvarajući vrata pravim pustolovima 21. stoljeća.

Malo je uradaka koji vas mogu zgrabiti i odvući na mjesto na kojem su bile kamere, a da se pri tome ne osjećate kao promatrač, već kao sudionik – ili barem očajnički želite biti jedan od njih, dio tima znanstvenika i umjetnika koji istražujući pretpovijesnu ljudsku prošlost i neotkriveni životinjski prezent lamentiraju o budućnosti ljudskog roda, okruženi ledom koji se pretvara u vodu, golim kamenom i nevjerojatnim SF pejzažima.

‘Ekspedicija na kraj svijeta’ švedskog redatelja Daniela Dencika jedno je od najugodnijih iznenađenja ZagrebDoxa, vizualno raskošna, briljantno fotografirana epopeja u kojoj su znanstvenici naoružani filozofi, a polarni medvjedi žderu čokoladu i čitaju TV vodič. Savršen brak umjetnosti i edukacije, arta i jednadžbe, poezije i humora, klasike i heavy metala, putovanje u srce nepoznatog, ne samo oko nas, već prije svega onoga u nama.


Putovanje u nepoznato tema je i dokumentarnog filma ‘Priče koje kazujemo’, jednog od dva ‘obiteljska doxa’ koja smo jučer pogledali na festivalu – ‘Priče koje kazujemo’, proslavljeni uradak kanadske redateljice Sarah Polley, odličan je podsjetnik da za dobar dokumentarni film ne moraš puzati po rovovima ili skakati po planinama, provesti godine hvatajući događaje po egzotičnim lokacijama ili novinarski kopati po misterijama, zavjerama i prijevarama.

Dovoljno je posjesti članove vlastite obitelji u fotelje i stisnuti ‘rec’; naravno, pod uvjetom da ste nanjušili priču. Sarah ima dobar nos, jer je štrikajući zanimljivu sagu o neobičnim odlukama, tajnim životima i neobičnim obiteljskim odnosima vlastite loze uspjela doći i do shortliste za Oscara.

Danski redatelj Jon Bang Carlsen također je fasciniranom obiteljima, ali na posve drugačiji način – Carlsen putuje u Los Angeles, u svijet pitomog bijelog predgrađa u kojem policajci jedu krafne dok stanovnici šeću pse bez straha da će ostati bez životinje, novčanika i glave na ramenima. Ipak, nasilje je i ovdje živo, skriveno u brazdama američke srednje klase, gdje kuha kada problematični tinejdžeri nisu u stanju poravnati svoje živote i emocije s očekivanjima roditeljskog doma. Tada nastupaju intervencionisti koji snagu svojih mišića koriste za izvlačenje problematičnih klinaca iz kreveta te njihov prijevoz u popravnu školu u Utahu.

‘Prava količina nasilja’ najbolje opisuje što to znači kada kažu da je Carlsen sklon spajati sirovi dokumentarizam s fikcijom, snažnom vizualnom poetikom i simbolikom motiva, makar to baš i nije najsretnije riješeni brak: da, ova docu-drama lijepo izgleda i zvuči, ali je načelno slabašan pokušaj seciranja obiteljske problematike, izgubljen u svojoj pomalo iritantnoj namjeri da se svidi ljubiteljima igranog modela.


S druge strane, ako netko zna što radi, onda je to Alex Gibney, jedan od velikih majstora zanata, redatelj čiji je opus ispunjen naslovima kao što su ‘Enron’, ‘Gonzo’ i ‘Taxi To The Dark Side’, ovjenčanih Oscarom, Emmyjima i Grammyjima. Samo je on mogao uzeti medijski već dobrano prežvakani, sažvakani i ispljunuti skandal i pretvoriti ga u dvosatni dokumentarac koji je nekim čudom ne samo gledljiv, već i poprilično dobar. Dobrim dijelom i zato što ga je počeo snimati još 2009. godine, prateći povratak Lancea Armstronga nakon borbe s rakom, ne bi li mu skandal s dopingom ni krivom ni dužnom pao ravno u krilo.

‘Ovo nije priča o dopingiranju, nego priča o moći’, kaže jedan od sugovornika ‘Armstrongove laži’ i da – moć koju je ultranatjecateljski nabrijani biciklistički as iskoristio za dobro, koliko i za zlo; za svoj celebrity status, dominaciju protivnicima i medijima, punjenje bankovnih računa...

Ovo nije samo priča o Armstrongu, već film o egu, strahu, bahatosti, poniženju i zavjeri, o ulozi kemije i muljaže u sportovima velikih uloga, o mitovima, iluzijama i želji da se 'vjeruje u divnu laž, umjesto u ružnu istinu', velika priča koju je Gibney uspio zapakirati u dokumentarni uradak zanimljiv čak i onima koji nisu fanovi sporta te koji nisu gubili previše sna kada se Armstrong ispovijedao Oprah.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!