Dočekali smo i to. Najiščekivaniji film ovogodišnje Pule 'Kauboji', oživio je na velikom platnu i to nigdje drugdje nego u moćnoj, krasnoj i opako zavodljivoj Areni. Od najave projekta i prve klape film je golicao maštu kako filmoljubaca, tako i teatrofila. Razlog je, jasno, sama ideja da hit predstava koja već pet godina oduševljava rasprodane kazališne dvorane, oživi na filmskoj vrpci.

Koliko si je redatelj Tomislav Mršić tim potezom osigurao živu pažnju i napetost publike u iščekivanju, toliko je uplovio u vrlo nezahvalne vode povlačenja paralela filma i predstave. Da odmah riješimo te paralele, film i kazališna predstava bitno su različiti, te se ne poklapaju, već nadopunjavaju. Tamo gdje predstava zbog same prirode medija staje – na scenskoj rampi, film ide dalje. Na daskama tek načet životni kontekst i okruženje iz kojeg dolazi sedam kauboja, jedna kaubojka i redatelj, u filmu dobiva na važnosti. Zbog prirode konteksta – dubinskog nezadovoljstva likova – urnebesni i raspjevani humor iz predstave utišavaju nešto ozbiljniji, 'dramskiji' tonovi (ali ne nestaje, posebice u prvom dijelu filma). Kako nam je sam redatelj sugerirao u intervjuu, film 'Kauboji' mogao bi se odrediti kao tužna komedija ili smiješna drama.

Udaljivši se od predstave, film je dobio umjetničku autonomnost, u isto vrijeme zadržavši dobar dio šarma koji leži u odlično osmišljenim i na kazališnim daskama ispeglanim likovima te izuzetno uigranoj glumačkoj ekipi, dodatno pojačanoj 'izvanjskim' glumcima. Originalnoj postavi koju čine Saša Anočić, Ivana Rushaidat, Živko Anočić, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Kruno Klabučar, Rakan Rushaidat, Radovan Ruždjak i Matija Antolić, tako su se pridružili Ana Begić Tahiri, Nina Erak, Nikša Butijer i drugi.

Slabije točke filma leže u na mjestima pretjerano površnoj karakterizaciji, koja se kod nekih likova zadržava na skiciranju te bitno prorijeđenim probama koje time gube kontinuitet – naši dragi kauboji, do prošle scene glumačke trube i pol, u sljedećoj su već spremni za pravu akciju. Razlog tome dijelom leži u sažimanju troipolsatne predstave na filmskih 105 minuta, koje bi, vjerujemo, bolje funkcionirale da su se rasprostrle na 120-ak minuta.

Bez obzira na zamjerke, 'Kauboji' su vrlo dobro osmišljena i ispričana filmska priča s dobro nam znanim i opako dragim likovima i glumcima. Nakon filma još malo bližim. Da su uspjeli i kod publike, potvrdila je u petak puna Arena koja je odzvanjala smijehom i dobrim raspoloženjem te koja ih je nagradila ovacijama za kraj. Posebice Rakana i Ivanu Rushaidat.

Drugi film posljednjeg natjecateljskog dana, 'Šuti' Lukasa Nole, izrazito je mučan prikaz jednog u startu uništenog života. Riječ je o Bebi koja je u djetinjstvu imala nesreću da se nakon majčine smrti za nju i brata brine zastrašujući otac. Kao da joj gubitak voljene majke nije bio dovoljan, pakao koji će čvrsto i prečvrsto omotati, dapače ugušiti Bebu, tek je u povojima. Pod tatinom palicom postat će žrtva silovanja, incesta, bjesomučnog fizičkog i psihičkog maltretiranja te gubitka još poneke bliske osobe. No to nije sve! Nakon oca, Beba će pasti u ruke njegove umanjene verzije koja će se iživljavati na njihovoj kćerkici, baš kao da se junakinja sa svojim djetinjim patnjama mora suočiti i zrcalno.

Lukas Nola je mučnu filmsku priču postavio retrogradno, od trenutka kad junakinja odlučuje staviti točku na zastrašujući životni put, do izvora problema. Odmotavanjem filmske vrpce i životne priče, dimenzije muka s kojima se Beba mora nositi poprimaju gotovo nadljudske note. Upravo zato još čudnije zvuči završna napomena da je film nastao po istinitom događaju. No tu priči o začudnosti nije kraj. 'Originalna priča prema kojoj je nastao scenarij bila je toliko mučna da je neizvediva na filmu', istaknuo je Lukas Nola u petak na presici.

Kako bi priči dao odgovarajuću 'boju', Nola je, uz pomoć direktora fotografije Mirka Pivčevića, film vizualno oblikovao poput 'stilizirane noćne more', kako je istaknuo na presici. U tu opipljivu vizualnu moru odlično je utonula mlada Tihana Lazović, studentica treće godine glume. Vrlo zrelo, uvjerljivo i dosljedno, emocijom nabijeno, ali ne i 'prebijeno', provela je Bebu ovostranim predjelima pakla. Živko Anočić muža je oblikovao uvjerljivim nasilnikom, dok je Milan Pleština u gradaciji muke po junakinju oca oblikovao zastrašujućim i monstruoznim. Lana Barić bolesnu majku oblikovala je lomnom između ljubavi prema djeci, straha što ih ostavlja lošem ocu, ali i nepomišljanja da potraži neko bolje rješenje za njih. Zaokruženo, 'Šuti' Lukasa Nole, suprotno imenu, bolno buči o vrlo živom problemu zlostavljanja djece.