HRVOJE HRIBAR:

'Kad posložimo kinematografiju, vraćam se režiranju'

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 28.01.2013 16:30
  • Objavljeno 28.01.2013 u 16:30
Hrvoje Hribar (3)

Hrvoje Hribar (3)

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

S ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra, redateljem Hrvojem Hribarom, popričali smo o doslovno svemu - novim uspjesima hrvatskog filma, skandalima i medijima, sufinanciranju domaće produkcije, Jadran filmu, Beli Tarru...

U posljednje dvije godine djelovanja HAVC-a s Hrvojem Hribarom kao ravnateljem svjedočili smo uistinu svemu - od skandala i kritike do slavlja i konkretnih uspjeha. S koje god strane da gledali, jedna činjenica ostaje nedodirljiva: hrvatski film maknuo se s mrtve točke, a nakon velikih uspjeha 'Koka', 'Sonje i bika' i 'Svećenikove djece' čak je i dobio svoje prave male blockbustere.

Mijenjaju li se stvari konačno na bolje?

'Kada sam obećao da će se stvari promijeniti, govorili su da sam hvalisav. Često vidim da ljudi ne razumiju što to HAVC zapravo radi, ali mi ne radimo ništa osim onog što smo napisali u Nacionalnoj strategiji', kaže Hribar i nastavlja:

'Rečenice su jednostavne, ne koristimo latinske riječi. Mi radimo ono što smo napisali da ćemo napraviti – i, gle čuda, stvari se mijenjaju na bolje. No konačna ocjena filmskog stanja u Hrvatskoj na kraju je uvijek dojam, percepcija. Devedesetih godina i rođene su se majke odricale hrvatskih filmskih autora. Kada je Hrvoje Turković negdje 2001. napravio analizu najboljih naslova iz osamdesetih i devedesetih, pokazao je da hrvatski film devedesetih, kakav god da bio, nije bio lošiji od hrvatske kinematografije osamdesetih. Hoću reći: hrvatski film je bio bolji nego što se o njemu govorilo, a sada stvari doista dobro izgledaju. Problem ranijeg razdoblja bio je u tome što je kinematografija živjela u zoni između života i smrti, s nedovoljnom energijom, nedovoljnom učestalošću, premalom proizvodnjom. Svakih četiri do pet godina imali bismo jedan veliki nacionalni kinohit i tek nešto češće autorske filmove koji su postizali značajne rezultate na festivalima. No to je bila rijetka serija koju bi odnijela voda drugih medijskih događanja. Slika je bila nejasna.

Iako populistički dječji hitovi uspijevaju, to su i dalje rijetki primjeri, tj. sve se svodi na ekstreme - imamo rijetke filmove koji prelaze 80.000 prodanih ulaznica i gomilu onih koji jedva skupe koju tisuću mimo pulske Arene. Postoji li recept za postizanje zlatne sredine i je li ona danas uopće moguća i potrebna?

Godine 1997. imali smo megablockbuster, 'Kako je počeo rat na mom otoku'. Tri godine kasnije dolazi 'Maršal'. Zatim 2006. 'Što je muškarac bez brkova' sa 160.000 gledatelja. Prošle sezone došao je 'Koko' koji je blizu 100.000 gledatelja, a pogledajte danas: imamo situaciju da su u distribuciji paralelno dva domaća blockbustera, a treći, film 'Zagonetni dječak', stiže 28. veljače. Kladim se da će prijeći 100.000 gledatelja. Na jesen u kina dolaze 'Kauboji', film koji ovih dana ulazi u snimanje, a zatim 'Šegrt Hlapić'. Oba će također biti gledani. Takvu godinu nismo imali nikad, ne otkad je HAVC-a, nego od Lisinskog. No stanimo malo! Podsjećam da u Hrvatskoj ne izdvajamo javna sredstva s isključivim ciljem stvaranja blockbustera. Audiovizualno se držimo strategije dodjele u dva smjera – filmovima koji na kvalitetan način obećavaju veliku gledanost i autorskim filmovima koji obećavaju razvoj filma kao umjetnosti. Filmovi imaju pravo istraživati ili prikazivati nedopadljive istine. Stoga je važno da se dogodila 'Obrana i zaštita', film Bobe Jelčića koji igra na berlinskom festivalu i upravo zatvara dogovor o svjetskoj distribuciji s jednim uglednim prodajnim agentom. Riječ je o filmu koji će putovati jako daleko i pamtit ćemo ga jako dugo, ali ne kao djelo koje će brojati milijune na blagajni, nego film koji nam donosi reputaciju. Danas, u doba krize i neimaštine, proizvodimo desetak naslova godišnje, više no ikad. To znači da imamo četiri do pet naslova za masovnu publiku te četiri do pet za onu izbirljivu, što uključuje vrhunske festivale. S takvom logikom i s takvom ekonomijom uspijevamo stvoriti repertoar kakvog prije nije bilo. Eto što radi HAVC: vodi politiku repertoara.

Uspjehe filma 'Parada' HAVC je uredno zbrajao u sumu cjelovitog godišnjeg uspjeha hrvatskog filma, što jest legalno i legitimno ako imamo na umu da je Hrvatska koproducent Dragojevićevog filma, no nije li to medijski spin, da ne kažem da je licemjerno jedan načelno srpski film, djelo srpskog redatelja, stalno ubrajati u uspjehe hrvatskog filma?

Prije dvije godine donio sam čudnu odluku i postao ravnatelj HAVC-a. U toj sezoni ostvarena je apsolutno rekordna posjećenost hrvatskog filma: 19.700 gledatelja. Negativan rekord, katastrofa. Povrh svega HAVC je bio pred bankrotom. Zato smo donijeli plan i krenuli u akciju, a drugi od pet glavnih ciljeva glasi: podizanje vidljivosti i gledanosti hrvatskog filma. Izišli su 'Koko', 'Parada' i film Nove TV nastao po sapunici. Dakle, 100.000 tisuća gledatelja više, 160.000 gledatelja više i 70.00 gledatelja više. Ne zaboravite da su i 'mali' filmovi skupili nekih 30 tisuća. Za nas je taj zbroj bio znak da se ide naprijed. Današnja situacija je znak da se nekamo stiglo. Osporavanja su stigla od onih koji su ljuti zato što smo uspjeli. Pa se natezalo u stilu: 'Koko' je dječji film, to se ne računa. Nova TV se poigrala sapunicom, ni to se ne računa. 'Paradu' je režirao Srbin - to se ne smije računati itd. Ukratko: kod nas u pravilu ništa ne valja, a uspjesi su slučajni. Ali HAVC je statističke podatke objavljivao ovako kako sam vam rekao - naslov filma, broj gledatelja. Mogli ste zbrajati i odbijati po vlastitoj volji. Primjećujem da još uvijek ljudima nije jasno što su to koprodukcije - to su filmovi koje zajedno rade ljudi iz više sredina. Ne može se spriječiti Igora Nolu da 'Paradu' smatra svojom, niti da od 'Parade' ne pokupi utržak na hrvatskoj blagajni. Niti možete zabraniti Goranu Navojcu ili Aćimoviću da taj film svojataju, jer odlično su ondje glumili. Upravo saznajem da je nova srpsko-hrvatska koprodukcija, film 'Krugovi', nagrađena u Sundanceu. Pretpostavljam da ćemo se i za to morati ispričavati. 

Status hrvatskog filma u domaćim multipleksima poprilično je težak: 60 posto zarade ide prikazivaču, 20 posto distributeru, a tek preostalih 20 posto producentu. Može li HAVC utjecati na poboljšanje položaja hrvatskog filma stiješnjenog između 'Hobita' i 'Jamesa Bonda'?

Prikazivači su članovi HAVC-a. Da nisu članovi vijeća i da nismo počeli drugačije surađivati, uspjesi o kojima pričamo ne bi se nikada dogodili. Prikazivači i distributeri su konačno zagrizli za hrvatski film. Zašto? Zato jer im on treba. Dobra gledanost domaćeg filma prirodna je stvar u Europi, a s brojkom od 3,5 milijuna gledatelja u zemlji od četiri milijuna stanovnika hrvatski prikazivači i distributeri ne mogu biti zadovoljni. Mi prodajemo manje ulaznica nego što imamo stanovnika. U Hrvatskoj postoji nekoliko stotina tisuća ljudi koji redovito idu u kino, još možda pola milijuna ljudi koji povremeno odu u kino i otprilike tri milijuna ljudi koji uopće ne idu u kino.

Možda je problem i taj što većina Hrvatske nema kina?

Hrvatski film je ona vrsta događanja koja u kino privlači ljude koji inače ne idu u kino. Uspjesi hrvatskog filma su prilika da se taj kružok redovitih kinogledatelja malo podeblja, proširi. To je proces koji traje i tu distributeri, prikazivači i hrvatska filmska zajednica imaju zajednički interes oko kojeg smo se i okupili. Ja bih kao prvi problem stavio VPF, virtual print fee koji producente košta nepravednu svotu, a zatim treba razgovarati i o podjeli zarade. Naravno da nije pravedno da od ukupne zarade filma producent dobije samo 20 posto. Ali ugovore o distribuciji ne potpisuje HAVC, nego producenti, i zato će oni morati dovesti kinokorporacije za stol, a HAVC će se onda rado pridružiti.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić


Spomenuli ste uspjeh 'Obrane i zaštite', ulazak filma u Berlin - mijenja li se i strana percepcija hrvatskog filma i može li on postati prepoznatljiv brend kao što su to, recimo, korejski, rumunjski, grčki ili danski?

Mi postajemo prepoznatljivi brend. To smo vidjeli i po dočeku hrvatskog filma ove jeseni u Francuskoj. Iznenadili smo Francuze i hrvatskim filmskim klasicima - Mimica je dobio nagradu, promovirali smo suvremene filmove u dva pariška kina... U međunarodnim krugovima jasno je da se nešto događa u Hrvatskoj.

Koliko je predstavljanje u Francuskoj bilo realno važno za izvoz domaćeg filma, je li bilo konkretnih poslovnih dogovora?

Svjetski prodajni agent 'Obrane i zaštite' upoznao se s nama na svečanom otvorenju filmskog tjedna u Parizu. Francuska agencija za kratki metar, neovisna komercijalna organizacija koja se bavi prodajom kratkog metra, ušla je s nama u stalni suradnički odnos i dobro radi plasman hrvatskog filma na francusko tržište. Arte je počeo kupovati hrvatske filmove, naši crtići se vrte po francuskim kinima, potpisujemo sporazum o koprodukcijama…

Nije li tužno to da većina hrvatske filmske baštine, svi filmovi Mimice, Bauera i ostalih velikana, u Hrvatskoj uopće nisu dostupni za gledanje niti objavljeni na bilo kakvom mediju?

To je problem koji nas vodi ravno u Jadran film. Stanje Jadran filma je spomenik jednoj značajno neozbiljnoj državi koja je svoj temeljni audiovizualni industrijski resurs jednostavno dala u neodgovorne ruke, s tragičnim posljedicama. Prekjučer sam dobio izvještaj da je prodan najljepši arhivski vozni park u srednjoj Europi, vozni park Jadran filma koji svi dobro znamo, sa svim trofejnim vozilima, vojnim vozilima, civilnim vozilima, predratnim i poslijeratnim Mercedesima. Sva vozila su zapakirana u kontejnere i prodana u Australiju. Čini mi se da Jadran film nestaje dok mi ne gledamo.

Je li propast Jadran filma normalna posljedica otvaranja produkcijskog tržišta i zamjene jedne, nekoć dominantne kompanije s puno malih privatnih tvrtki koje se bore za dio tržišnog kolača modernijom opremom i uslugama?

Ne, nema ničega normalnog u propasti Jadran filma. Kada bismo imali aktivan Jadran film, izvozili bismo znatno više filmskih usluga nego što ih izvozimo sada. Poticaji bi dali još bolje rezultate kad bismo imali ozbiljan, veliki studio u funkciji. Mogućnost da veliki studio takve reputacije propadne bilo gdje u ovom dijelu Europe je jedan naprema milijun. Ne postoji nijedan ekonomski način da upropastite takav studio, makar i loše poslovali. Jadran film stoga očito ima neku tajnu. Mene fascinira to kako hrvatski novinari izbjegavaju tu temu. Ne znam zašto nitko ne želi obraditi temu uništenja Jadran filma ili činjenicu da je ukupna audiovizualna nacionalna baština jedne zemlje u rukama nepoznatih vlasnika. Zapravo, mislim da znam zašto novinari izbjegavaju tu temu – zbog svojih poslodavaca...

S druge strane ne izbjegava se analizirati svaki potez HAVC-a...

Neki će reći da je to možda tako svugdje. No jasno je da je HAVC doživio izloženost koja je svakako iznadprosječna. Mislim da se na hrvatskom medijskom tržištu danas događaju vrlo neobične stvari, preslaguju se karte, nema se para i vlada velika nervoza. Nastupilo je stanje vlasničkog i poslovnog incesta u kojem nećaci postaju tetke vlastitih stričeva, u smislu da oni koji kupuju oglasni prostor postaju suvlasnici agencija koji taj prostor prodaju, a ima i vlasničkih udjela onih od kojih se oglasni prostor kupuje... Živimo u jedinoj zemlji na svijetu u kojoj oglašivačke agencije, koje su ujedno veliki kupci oglasnog prostora, granaju svoju djelatnost na tzv. neovisnu produkciju i javljaju se na natječaje za neovisnu proizvodnju istih televizija kod kojih naručuju oglasni prostor. Tako dovode u posve neravnopravan položaj druge, prave neovisne produkcije. Kada uzmete u obzir to da je čitav taj nevjerojatno zapleten svijet još duboko povezan s tiskanim medijima, onda vam može biti jasno zašto nervoza koja krene s jedne strane tog klupka može završiti vrlo neobičnim, dirigiranim napisima u novinama na drugoj strani tog klupka.

Možda je HAVC više pod povećalom jer je javna institucija, dok se privatne konglomerate pušta da rade svoj 'privatni posao'?

Postoji nešto i izvan ove teorije zavjere, nešto što bismo mogli objasniti teorijom stereotipa, poput onog o dobrim korporacijama i heroizmu privatnog kapitala koji je suočen s demonom birokracije parazitskog javnog sektora itd. Ja na tu temu mogu reći dvije stvari – jedno, Hrvatska je zemlja koja po svojoj tradiciji, poziciji i veličini treba javni sektor, ozbiljnu javnu upravu. S druge strane, oprostite mi, ali ja se ne mogu poistovjetiti s hrvatskom javnom upravom generalno, jer kad malo pogledate što je to HAVC, vidjet ćete da je to vrsta javne institucije koja nema svog para u Hrvatskoj. HAVC je javno samoupravno tijelo koje spaja elemente civilnog društva, zastupljenost korporativnih predstavnika, kao i povezanost s državom kroz sufinanciranje i nadzorne ovlasti Ministarstva kulture. Pogledate li količinu funkcija, posla, novca, vrijednosti i rezultata koje isporučuje HAVC, ustanova s devet zaposlenih ljudi, možete vidjeti da javni mehanizmi mogu funkcionirati i biti produktivni. HAVC uz kulturnu ima osviještenu gospodarsku funkciju. Ostvarimo li očekivanih 400.000 gledatelja u kinima, to je nekih 15,16 milijuna kuna na blagajnama, ne računajući poticaje i učinak izvoza usluga.

Jednom ste izjavili da je model sufinanciranja 'pošten, ali ne i savršen'. Što biste promijenili da bi bio gotovo savršen, ako je to uopće moguće?

Nije, savršen ne može biti. Sustav selektivnih potpora je sustav u kojem uvijek iznova moraš pokucati na vrata i prijaviti projekt, a netko drugi će morati po svojoj savjesti donijeti odluku o tome koji projekt prolazi, koji ne prolazi, a koji ide na doradu. Ne postoji nitko, osim gospodina Boga, tko bi zaista mogao reći da je donio savršenu odluku. Ono u što ja vjerujem jest to da smo nepravde i previde jednostavno smanjili. Na to sam mislio kada sam rekao da je sustav pošten, ali ne i savršen. Mi smo devedesetih imali način selekcije koji je bio samovoljan. On se unaprijedio za vrijeme Vujića, kada je uveden sustav umjerenog napretka u okvirima kompromisa. Matematički to izgleda ovako – pola novca ide kvalitetnim projektima, a pola ih ide za održavanje političkog mira. Mi smo danas u situaciji da, kao prvo, nemamo novca za kupovanje političkog mira. Sav novac koji imamo moramo dati onome što je po našoj procjeni vrhunsko. Hoće li ono što je vrhunsko na papiru biti vrhunsko i na kraju, kada se izvede, to nitko ne može znati. U protivnom bi Hollywood izbacivao samo savršene filmove.

Je li model, kako kažu neki kritičari, jednostavno zastario, oslonjen na model iz šezdesetih – osim sporosti, njegovi problemi su i mali broj snimljenih filmova, a najčešće se radi o rotaciji istih imena uz pokojeg debitanta godišnje...

Debitanata je u Hrvatskoj godišnje dva do tri. U kratkom igranom, kao i dokumentarnom te animiranom filmu, ima ih značajno više. Žena je u hrvatskom filmu više nego ikada, na pozicijama režije i produkcije, a i na pozicijama direktorica fotografije. U Europi se film od svog idejnog začetka pa do realizacije valja tri do četiri godine. U Hrvatskoj je nešto kraći proces. U Hollywoodu nije ništa kraće. Cjelovečernji film je veliki projekt, to je kao zidanje kuće i zahtijeva svoje vrijeme.


Hoće li se ikada promijeniti to da država i dalje izdvaja tri puta manje novca za cijeli hrvatski film nego što godišnje daje samo za zagrebački HNK?

Neće. Ono što je dobro jest to da imamo model koji je možda naporan, ali je i produktivan. On je polovicu troškova stavio na pleća televizija, telekoma i kinomreža, dakle onih koji eksploatiraju audiovizualna djela. Time smo se na neki način povezali konopom kao alpinisti, ovisimo o međusobnim uspjesima i surađujemo bolje nego ikad ranije.

Jedan od novijih medijskih skandala vezanih uz vaše ime jest onaj o navodnom oštećivanju HAVC-a za 411.000 kuna dodjelom dotične svote filmskim projektima mimo natječaja. Koja je vaša strana priče – je li Hrvoje Hribar ukrao novac?

Hrvoje Hribar se pojavio na jednoj vrlo kvalitetnoj fotografiji na naslovnici jednih dnevnih novina, a dolje je pisala misao s upitnikom. Ako ste pročitali tekst, niste baš mogli razumjeti o čemu je riječ. Slučaj je sljedeći: HAVC je sa zakašnjenjem od nekoliko godina konačno uveo alat koji se zove financiranje razvoja projekata i financiranje razvoja scenarija koji nam je strahovito bitan jer omogućuje to da ljudi profesionalno rade na izradi projekta prije donošenja odluke o realizaciji. Predmet teksta u Jutarnjem listu bila je odluka audiovizualnog vijeća da se nekolicini projekata na natječaju 2010. umjesto sredstava za produkciju dodjele sredstva za razvoj. Time se smanjio rizik loše odluke i ostvarila milijunska ušteda.

Nije li problem taj što ti projekti nisu bili prijavljeni na natječaj za razvoj, već za produkciju?

Oni su bili prijavljeni na natječaj za audiovizualno stvaralaštvo, što obuhvaća obje stvari. Audiovizualno vijeće je učinilo to bez izrađivanja posebne procedure u pravilniku koja definira način donošenja takve odluke. Temeljem shvaćanja da nije dovoljno učiniti ono što nije zabranjeno, već da sve što uopće možete učiniti morate propisati podrobnom procedurom, vijeće je nakon tih osporavanja zaista donijelo doradu pravilnika u kojem se sada detaljno propisuje postupak u takvim situacijama. Taj detalj, tu nejasnoću neki su iskoristili za pisanje anonimnih prijava protiv HAVC-a – našli su formulaciju koja zvuči sjajno, tvrdeći da je nešto prošlo mimo natječaja pa se tako po zvučnosti stvorila bura u čaši vode.

Koliko je vijeće HAVC-a autonomno, a kolika je vaša moć i snaga utjecaja? Optužuju vas i za nepotizam, dodjelu novca filmu vlastite kćeri, no tko zapravo dodjeljuje taj novac?

Moja moć da manipuliram vijećem bila bi moć magije – jer ja uopće nisam član tog vijeća. U njemu nemam pravo glasa. Netko tko misli da sam u stanju hipnotizirati toliki broj različitih ljudi pati od negativne fascinacije mnome.

Jeste li otkrili tko je stajao iza letaka protiv vas, dijeljenih 2011. na filmskim manifestacijama?

Ja znam, ali takve bi informacije javnosti trebala otkriti policija kojoj sam ih i prijavio. Nekada ste prilikom donošenja odluka po raznim fondovima i ministarstvima imali beskonačne polemike po novinama, a danas imate anonimne prijave u kojima vas optužuju za sve, od sodomije do toga da ste gori od Sanadera. To je očito dio folklora s kojim će se suočiti svatko na ovoj poziciji.

Sami ste jednom izjavili da vas, citiram, optužuju za sve - od krađe milijuna preko seksualnog zlostavljanja suradnica do organizacije zavjere za preuzimanje HRT-a. Kad govorimo o krađi milijuna, mislite li na slučaj 'Ode radosti' i snimanja reklamnog videa za HTZ, kada je vaša tvrtka dobila 1,5 milijuna kuna, ponovo navodno mimo natječaja?

Postoji jedna anonimna prijava koja počinje riječima: 'Fimi media i Sanader najveća pljačka u Hrvatskoj? Nipošto. Najveća pljačka su Hrvoje Hribar i HAVC', sa sedam uskličnika, nakon čega slijedi tekst u kojem se izmjenjuju uskličnici, upitnici, verzali, mala slova..., a koji govori o tome kako sam ukrao 53 milijuna kuna u zločinačkoj organizaciji s ministrom Jasenom Mesićem. Pa piše da sam ljubavnik Andreje Zlatar, SDP-ovac koji se uvukao u HDZ, a ustvari sam špijun korporacija jer sam 20 milijuna eura oprostio RTL-u i Novoj TV, šurujem s HT-om... Lista optužbi se nastavlja u potpuno šizofrenom diskursu. A zamisao da ja ne bih smio režirati reklame s mjesta ravnatelja HAVC-a je nešto što mi još treba objasniti. Ja danas nažalost nemam vremena režirati reklame, tako da sam već godinu dana prinuđen živjeti od svoje plaće, što mi nije ugodno. Što se 'Ode radosti' tiče, HTZ je raspisao natječaj, a ja sam se prijavio i obavio posao. U mjesecu listopadu prošle godine Denis Kuljišotkriva da sam autor spota koji je počeo dobivati svjetske nagrade 10 mjeseci ranije, o čemu se javljalo u svim glavnim vijestima i dnevnicima. Taj spot jednostavno je stari posao koji sam, kao i niz drugih stvari, pozavršavao u prvoj godini svog mandata u HAVC-u.

Spomenuli ste da je u HAVC-u zaposleno devet ljudi – kako onda komentirate optužbe koje kažu da je u HAVC-u previše zaposlenih, da se razbacujete novcima, stalno putujete na sve festivale u prevelikom sastavu i odsjedate u najskupljim hotelima?

Plaće su nerazumno i bespotrebno male. Glavni ekonomski cilj HAVC-a jest pokušavati voditi bilancu ulaza i izlaza prema hrvatskom državnom proračunu, a naš cilj je da cijela kinematografija na kraju uopće ne bude teret poreznih obveznika. Mi već sada donosimo više novca nego što ga trošimo. I to unatoč tome što ne postojimo zato da bismo ostvarivali dobit i ekonomski napredak Republike Hrvatske, već zato da bismo razvijali i štitili kulturnu potrebu hrvatskih građana.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić


Ovih dana HAVC je opet ušao u sukob s HRT-om tražeći 18,9 milijuna kuna za 2012, dok HRT nudi 14 milijuna kuna. U čemu je problem?

O tome možemo razgovarati za mjesec dana, jer gospodin Radman i ja obećali smo da ćemo sve to razriješiti u sljedećih mjesec dana.

Slučaj Bela Tarr? Sve je tako lijepo počelo, a onda naglo otišlo kvragu...

To je ljubavna priča. Bela Tarr se smrtno zaljubio u Split, ali ljubav nije bila obostrana. Postoji demokratska svetinja koja se zove autonomija sveučilišta pa nažalost nema te političke vlasti, predsjednika ili ministra koji bi mogli pomaknuti UMAS, Umjetničku akademiju u Splitu, prema Beli Tarru. Oni Belu Tarra jednostavno nisu htjeli. Bela je za njih jednostavno prevelik. Oni su mu dali ponudu koju je on smatrao nemoralnom, a to je da oni ravnopravno predaju na kolegiju s profesorima koje je želio dovesti Tarr. Bili su nefleksibilni i prilično preplašeni. Ali oni su na svojoj strani imali knjigu propisa. Bela Tarr je zahtijevao određenu fleksibilnost u provedbi propisa, a oni su kao pravi Hrvati izvukli propise i izrekli riječi koje bi trebale stajati na hrvatskoj zastavi: 'Ne može!'

Zato u Sarajevu može?

Bela je u Sarajevu izabrao drugi model. Pridružio se privatnom sveučilištu i izišao potpuno izvan modela Bologne i javnog sustava. Ne čini mi se da je to velika tragedija, ali ne veseli me. Škola će biti u Sarajevu i drago mi je da je Bela Tarr uspio.

Koliko bi si mladih hrvatskih talenata uopće moglo priuštiti njegovu školu u Splitu?

Da je osnovana u Hrvatskoj, ta škola ne bi bila skupa. Ona ne bi imala cijene koje ima u Sarajevu. Tamo je provedena druga ideja od one koju smo mi zagovarali – u Splitu je cijena trebala biti velika samo u talentu, ne u novcu.

Osam godina je prošlo od filma 'Što je muškarac bez brkova' - što je s vašom redateljskom karijerom? Je li birokracija pojela kreativnost?

Nakon što sam snimio film godinama sam snimao reklame da se financijski oporavim od svog velikog komercijalnog uspjeha. Ako razumijete paradoks. Film koji sam kasnije pripremao imao je tu nesreću da se glumac Ivica Vidović razbolio pa na kraju i umro. 'Muškarac bez brkova' me naučio da u onoj kinematografiji uopće nema smisla praviti filmove. Zato sam odlučio pomoći svojim kolegama da napravimo jednu bolju. I kad tu novu kinematografiju posložimo do kraja, vraćam se režiranju. Slobodnog vremena imam oko dva sata tjedno, a provodim ga sanjajući o svom sljedećem filmu. No prvo moram završiti ovaj projekt, a to je dovesti HAVC na stabilne šine i učiniti sadašnje uspjehe hrvatskom svakodnevicom.

Biste li prihvatili reizbor za ravnatelja HAVC-a ili vam je dosta muke?

Ne bih. Ali nije to muka, to je na kraju ipak slast: okupiti oko sebe fantastične i pametne ljude te pokazati što se može. Mijenjati stvari za koje se donedavno mislilo da su nepromjenjive i zadane za svagda.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!