Glazbena jesen se zahuktava, a jedan od bendova koji će označiti nadolazeće dane zasigurno su Jinxi koji će velikim koncertom 16. listopada u Boogaloou promovirati novi album koji izlazi u listopadu. O albumu, koncertu i još koječemu, porazgovarali smo s Jadrankom Ivaniš Yayom
Jesen je gotovo idealno vrijeme za prezentaciju i upijanje novih glazbenih uradaka. Kako Jinxsi stoje s ovom jeseni?
Upravo radimo na novom albumu te ga planiramo dovršiti u listopadu. Nešto smo se malo zaigrali s time, jer bismo htjeli da ispadne dobro.
Što možemo očekivati od novog albuma? Kako vam se čini?
Ja sam osobno zadovoljna. Odgovara nekako mom uzrastu. Ima dobrih pjesama i aranžmana i neke stvari mi zvuče svjetski. Pjesme mi se tekstualno čine boljima nego prije. Osjeti se da je Coco Mosquito više radio na tome, dali smo mu više vremena.
Donosi li novi album i novi zvuk?
Dobrim dijelom da. Coco se dosta naslonio na stare gitare te je možda malo bliže američkom rocku nego prije. Kad se sjetim što smo sve prije imali, od brazilijane na dalje... Ovdje osjećam utjecaj bluesa, kojega nije bilo ni na jednoj ploči prije.
Novi albumi pozivaju i koncertne promocije. Kako vi trenutačno stojite sa svirkama? Gdje vas možemo uživo poslušati ovih dana?
Dana 16. listopada održat ćemo veliki koncert u Boogaloou na kojem ćemo promovirati novi album. Potom idemo u Ljubljanu pa će se zaredati promotivni koncerti. Osim toga, imali smo gotovo godinu i pol pauze i za novu ploču se moramo dobro uigrati. Moramo svirati. Osam nas je i moramo biti uigrani. Od toga, na kraju krajeva i živimo, a ujedno nas i najviše veseli.
Spomenuli ste da stvari odgovaraju vašem uzrastu, a blues se obično veže za glazbenu zrelost. Hoćete li reći da ste, usprkos najboljim životnim godinama, glazbeno stupili u te vremenske prostore?
Mi smo stari. Kad zbrojiš svu kilometražu koju si prošao, godine glazbenika broje se k'o pseće i mačje. I nije baš doslovno blues, ali osjećaju se ti utjecaji. I dalje je to naš prepoznatljiv zvuk, ali ima tih elemenata početaka rock'n'rolla.
Kakav je vaš odnos prema tom zvuku, odnosno samom bendu?
Bez obzira na to što ja osobno slušam, Jinx je dobar bend i funkcionira. Da sam netko drugi, vjerojatno ne bih slušala Jinxe. Ili možda bih? Ne znam, nisam sigurna. Od 17. godine sam u tom bendu i ne znam jesmo li mi u očima slušatelja neki Novi fosili ili što smo. Nemam odmak da bih nas mogla smjestiti.
Jeste li razmišljali o solo karijeri?
Nisam i ne razmišljam. Ja sam više osoba za društvo, bolje se osjećam s tih sedam dečki, gledam ih kao braću. Ne bih mogla imati neke plaćenike koji me ogovaraju cijelo vrijeme. Mislim, vjerojatno me i ovako ogovaraju, ali smo si ravnopravni. Svi si kažemo sve. To je više obiteljski odnos. Kao produženi maturalac.
Promatrate li pjevanje nekom vrstom kolotečine?
U biti da. Imaš probe, novu ploču, studio, putovanja. Najteže je pjevanje uvijek istih pjesama. Posebice na probama. Ali ti na svakom koncertu trebaš staviti sebe u neko stanje, kao da pjevaš pjesmu prvi put. Kako bi Mick Jagger otpjevao Satisfaction po ne znam koji put osim da se ne prebaci u glavi na neko drugo mjesto, odnosno da iz drugog puta gleda tu pjesmu.
Što vama pomaže u savladavanju 'zamora materijala'?
Nekad pomaže publika, nekad pojedina osoba, netko sa stagea. Ali da ti ne bi bilo dosadno, pjesmu moraš pjevati kao da je pjevaš prvi put. Moraš izvući tu volju. Dogodilo mi se s velikim brojem starih pjesama da kako se mijenjam kao osoba tako i one dobivaju neku drugu interpretaciju, da ih drukčije počinjem razumjeti. Nije lako pjevati pjesmu sa 36 godina koju si pjevao sa 23 te moraš u nastupu dodati dozu autoironije.
Osim glazbom, bavili ste se i bavite se drugim, vizualnim oblicima umjetnosti.
Što se tiče posla, glazba je meni najmanji problem, zato to valjda i radim. Ali upravo zbog toga u svojoj drugoj strani tražim druge putove koji mi se čine težim i ozbiljnijim. Slikarstvo sam gotovo ostavila po strani, jer nemam atelje i to je jako skup hobi, a u Hrvatskoj se od toga ne može živjeti. U zatišju Jinxa završila sam školu za dizajnera interijera, jer, kako kažu, za vrijeme recesije treba se školovati. U bendu imam ulogu izvođača i fali mi umjetnički dio pa guram ovakve stvari paralelno i manje mi je bitno mogu li od toga nešto zaraditi. To ulažem u svoju budućnost. Ionako ne vjerujem u penziju, već mislim da ću raditi do smrti, jer nikako se ne mogu zamisliti sa sve četiri u zraku.
Što se tiče privatnog života, rekla si da dečke iz benda osjećaš kao članove obitelji. Družite li se izvan proba i koncerata?
Puno se privatno družim s Cocom. Često je kod nas doma i puno filozofiramo Dubravko, on, njegova cura i ja. To je jedno kvalitetno druženje.
Kakav je odnos između dvaju glazbenih kreativaca Coca i Dubravka?
Dubravko i Coco, mogla bih napisati knjigu o ta dva mozga. Dodiruju se negdje, ali imaju skroz druge principe rada i interese. Moj muž više radi na emociji, pokušava shvatiti svoje pravo ja, a Coco više radi na intelektu. To su dva različita tipa.
Razmišljaš li o glazbenoj suradnji s Dubravkom?
Dubravko i ja smo radili zajedno neke stvari. Čak sam imala neke autorske uplive u njegovom albumu Drveće i rijeke. Dosta mi je to blisko, valjda smo zato i zajedno. No u pjevačkom smislu, Coco piše za mene, a Dubravko kao kantautor piše za sebe. Mislim da bi bilo problema kad bi Dubravko trebao napisati nešto za mene ili kad bih ja trebala ući u njegove emocije.
