KARLOVY VARY FILM FESTIVAL

Ep o odrastanju, talijanska distopija i Majkl Džekson

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 09.07.2014 09:49
  • Objavljeno 09.07.2014 u 09:49
Boyhood

Boyhood

Izvor: Promo fotografije / Autor: http://www.kviff.com

Richard Linklater snimio je najambiciozniji, a možda i najbolji film o odrastanju koji ćete ikada vidjeti. Usto, na KVIFF-u smo gledali sjajnu talijansku distopijsku satiru iz 1965, kao i srpsko-njemačko-makedonsko-hrvatsku komediju

Postoje filmovi koji su epski pothvati uglavnom na vertikalnoj osnovi – prostorno, financijski, s rizikom i brojem (skoro pa) mrtvih na setu i sl. Znate već, filmovi koji probijaju budžete, ruše rekorde, lome živce i kosti, a na kraju oduševljavaju tako što vas svojom dimenzijom, ambicijom i opsegom jednostavno razore i pregaze preko velikog platna.

Vječni indiejanac Richard Linklater potpisuje epski film po horizontalnoj osi – film koji se gleda kao gotovo pa tipična američka nezavisna drama o odrastanju, s tom razlikom da je snimana čak 12 godina, tijekom koje su glumci uistinu odrastali i starjeli pred lećama kamere, putujući kroz hiperpromjenjiv svijet trendova, mode, društva... Nešto kao njegova  trilogija 'Before', koja također ispituje odnos života, ljubavi i vremena, samo ovog puta unutar jedne, zajedničke minutaže (čak 166 minuta!). 'Boyhood' se prvo trebao zvati '12 godina', ali je morao promijeniti naslov zbog pojave '12 godina ropstva', iako bi on bio prigodniji, s obzirom na to da se saga ne bavi samo životom dječaka, već i njegovih roditelja, sestre, prijatelja koji dolaze i odlaze...


Ideja genijalna, koliko i prokleto teško ostvariva, ne samo zbog fluidnog kreativnog procesa i pisanja dijelova scenarija doslovno večer prije samog snimanja. 'Umjetnici shvaćaju, ali biznismeni ne. Kažu – tražiš novac, a ja neću vidjeti povrat 12 godina?', objašnjava Linklater jednu od prepreka koju je morao preskočiti, ali zamislite samo druge probleme koji su mogli iskrsnuti na putovanju – što bi se dogodilo da je nakon nekoliko godina shvatio da mu glavni glumac Ellar Coltrane (kojeg je hvatao kamerom od njegove šeste do 18. godine) zapravo ne zna glumiti ili da je isti negdje putem shvatio kako mu se više ne da? Možda Linklater, koji je tijekom snimanja 'Boyhooda' uspio završiti čak osam drugih dugometražnih igranih filmova (da, sve od 'School of Rock' do 'Prije ponoći'), ima više sreće nego pameti. Ali srećom ima i jako puno pameti. I talenta.

'Boyhood' nije samo najveći film Linklaterove karijere, već i naizgled posve standardna obiteljska drama koja bez pardona zalazi u metafiziku, savršen brak metode i sadržaja, hrabar, ali i uspio eksperiment, novomilenijska vremenska kapsula, sočan komad amerikane, emocionalni vrtuljak i jednostavno kolosalno ostvarenje.


Što se ne može reći za 'Spomenik Majklu Džeksonu' redatelja Darka Lungulova, jedini igrani film na festivalu koji je klasificiran pod 'Croatia', iako je hrvatski koliko njemački i makedonski – samo u financijskim knjigama. Riječ je o još jednoj provincijskoj srpskoj komediji za one koji se vole smijati... pa, provincijskim srpskim komedijama. Ideja je na mjestu – srpski gradić propada, građevinska mafija trlja ruke što će moći preorati stari vojni aerodrom i pretvoriti selendru u profit, no nekolicina stanovnika odluči pokušati upuhati zadnji dah u lešinu vukojebine pa krene u akciju podizanja spomenika Michaelu Jacksonu, ne bi li privukli turiste. No na vrat prvo privuku skupinu balavih četnika koji ne žele 'pedofila i stranca' izlivenog od bronce 'na svetom srpskom tlu'...

Ima tu svega, od 'Maršala' do klasičnih saga o borbi malog čovjeka za pravdu u mikrozajednicama osuđenima na gaženje od moćnijeg sustava, a film funkcionira kao da ga je snimio Brešan, koji se u nekom paralelnom svemiru rodio u Češkoj. Pa ako vam je to OK, onda će vam i film biti OK. Nije super, ali nije ni (jako) loš – što je svakako bolje od toga da nije dobar.


Franco Nero već neko vrijeme rejva o tome kako je Elio Petri najbolji redatelj u povijesti talijanske kinematografije, a sada je i osobno došao u Karlovy Vary da podrži retrospektivu pokojnog kolege. Uhvatili smo jedan od zanimljivijih klasika iz opusa redatelja, provokatora i ponosnog člana Komunističke partije – 'The 10th Victim' je distopijska satira koja napada američke kapitalističke vrijednosti, kult nasilja i reality kulturu, ali za razliku od svakog drugog filma koji to radi u 21. stoljeću, 'The 10th Victim' snimljen je 1965!

O kakvom li se klasiku samo radi – motiv lova na ljude, državno sankcioniranih ubojstava namijenjenih reguliranju zločina, ali i mlaćenju love na TV zabavi, pionirski je i zasnovan na priči Roberta Sheckleyja, a iza revolucionarnih ideja krije se i sjajna ljubavna priča dvije megaikone, alfa ženke i lovkinje Ursule Andress te 'zblajhanog' alfa šarmera Marcella Mastroiannija

Filmski bi svijet bio puno ljepše i zabavnije mjesto da se i danas snimaju ovakve stvari, a ne 'Igre gladi'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi