Slučajan susret koji se dogodio 2003. u gradiću Williamsburgu Liz Wendelbo, svestranoj umjetnici francusko-norveških korijena i Seanu McBrideu (možda najpoznatijem u underground krugovima po svom synth projektu Martial Canterel) može se opisati kao spoj dvaju glazbenih istomišljenika izraženih analognih afiniteta. Susret ovih 'srodnih duša' u konačnici je poprimio konkretnije značajke manifestiravši se u obliku osnovanog dua Xeno & Oaklander i objavljivanja albumskog prvijenca 'Vigils' 2004. Ova suradnja duga desetak godina do sada je iznjedrila četiri albumska izdanja, a najnoviji u nizu - 'Par Avion' objavljen je ove godine za njihov novi izdavački dom (Ghostly International).

Aktualni 'Par Avion' ne bilježi drastičnu promjenu u zvuku te stoga u znatnoj mjeri ni ne odudara od dosadašnjih izdanja. Makar Xeno & Oaklander i dalje nastavljaju vjerno slijediti tradiciju i bogatu ostavštinu tvoraca mračnijih synth prizvuka iz plodonosnih 80-ih godina, na novom albumu teško je ne primijetiti veću prisutnost pop utjecaja, čime se ono što se do sada označavalo prefiksom minimal, kako su u jednom intervjuu izjavili i sami članovi dua, maksimaliziralo upravo s njim.

Sinoć smo u Močvari trebali svjedočiti i nastupu Briana Pylea (Ensemble Economique) koji naposlijetku nije uspio dotaknuti domaće tlo, stoga je glavna zvijezda koncertnog programa bio jedino i samo duo Xeno & Oaklander. Negdje oko 23 sata, ovaj dvojac (a za potrebe nastupa uživo trojac) krenuo je s narihtavanjem i kopanjem po svojoj impresivnoj mašineriji stvorivši od Močvare glazbeni laboratorij u službi istraživanja beskonačnih analognih mogućnosti prožetih hladnjikavom plesnom energijom. Sve što ste ikad u osobnim preslušavanjima čuli i doživjeli od ovog dua pada u vodu upravo za njihova nastupa uživo. Xeno & Oaklander su se od samih početaka svoje koncertne izvedbe vodili politikom 'Let the instruments do the talking' s kojom, u decibelnom i plesnom smislu, nisu ni pogriješili. S nepostojećim stankama između izvedaba pojedinih stvari, ovaj je dvojac od pripremljenih pjesama koje su se našle na setlisti (uglavnom novih i ponešto starijih stvari) stvorio jednu univerzalnu tvorevinu prožetu izvrsnim instrumentalnim dijelovima, na trenutke obogaćenih sanjivim vokalom Liz i 'pričljivim' tenorom Seana McBridea.

Na kraju ovog 'analognog emitiranja', teško je ne naglasiti kako je močvarni nastup Xene & Oaklandera, na veliku žalost, završio u kategoriji manje posjećenih koncerata postavši intimno iskustvo za istinske ljubitelje žanra kojih će (nadamo se) biti u većem broju već ove srijede na premijernom nastupu mlade bečke trojke Crystal Soda Cream koja je stasala na ostavštini stare škole New Wavea.