Sinoć smo, kao dio malog i odabranog kruga uzvanika, u zagrebačkom Etnografskom muzeju imali priliku svjedočiti iznimnoj umjetničkoj gesti. Hrvatski dizajner nakita Nenad Sovilj obilježio je dvadeset godina rada ne retrospektivom, nego jednim jedinim objektom – ogrlicom koja sažima njegov cjelokupni autorski opus.
Pod kupolom oktogonalne dvorane zagrebačkog Etnografskog muzeja Nenad Sovilj zaokružio je dvadeset godina rada jednim jedinim objektom. Ne kolekcijom, ne pregledom karijere, nego – ogrlicom.
Završni događaj izložbe „(2 + 2) x 5“, okupio je mali broj uzvanika, među kojima su bile i predstavnice diplomatskog zbora – veleposlanica Kanade Jessica Eve Blitt, veleposlanica Kraljevine Švedske Anna Katarina Boda te veleposlanica Irske Wendy Dorman-Smith – kao i direktorica TZGZ-a Martina Bienenfeld. No unatoč protokolarnom okviru, atmosfera nije bila društvena u klasičnom smislu: pažnja je bila koncentrirana, gotovo meditativno usmjerena prema jednom predmetu postavljenom u središte prostora.
Jedna ogrlica umjesto retrospektive
Pred nama se našla nova, do sada neviđena Soviljeva ogrlica, izrađena od pet plemenitih materijala – zlata, dijamanta, safira, smaragda i zlatnog bisera. Sastavljena je od 23 segmenta koji se mogu rastaviti u dvadeset samostalnih komada nakita. Svaki od tih elemenata može živjeti samostalno, kao prsten, privjesak ili mali skulpturalni objekt, ali tek zajedno tvore cjelinu koja funkcionira kao precizan, gotovo matematički sažetak autorova dvadesetogodišnjeg rada.
„Umjesto klasične retrospektive s puno radova, napravio sam jednu ogrlicu“, rekao je Sovilj, dodajući kako je želio napraviti nešto „vrlo jednostavno i radikalno“. Ta se rečenica sinoć nije doimala kao deklaracija, nego kao objašnjenje nečega što je u prostoru već bilo očito: odluke da se vrijeme, iskustvo i razvoj ne pokažu gomilanjem, nego redukcijom.
Slušajući ga kako govori o vlastitom putu, postaje jasno koliko se njegov profesionalni identitet oduvijek opirao jednoznačnim definicijama. Po struci magistar fitomedicine, u svijet nakita ušao je bez formalnog dizajnerskog obrazovanja. „Od početka sam bio skulptor koji se zaljubio u nakit“, rekao je, ponovivši misao koja se sinoć činila ključnom za razumijevanje svega viđenog: „Nakit je za mene skulptura koja je dobila privilegiju da živi na tijelu.“
Počeci su bili daleko od današnje profinjenosti plemenitih materijala. Prije dvadeset godina radio je bez radionice, bez plana i bez sigurnosti, doslovno na kuhinjskom stolu. Epoksidna smola, mesing i poludrago kamenje bili su njegovi prvi saveznici. Smola mu je, kako je objasnio, omogućila da „zarobi“ mesing, zaustavi oksidaciju i običan metal pretvori u nešto što izgleda i djeluje dragocjeno. Ta ideja transformacije – da vrijednost nije zadana, nego proizvedena – i danas je prisutna, samo u drukčijim materijalima.
Danas Sovilj radi isključivo sa zlatom i dragim kamenjem. Ne zbog luksuza, nego zbog vremena. „Što sam stariji, sve sam svjesniji prolaznosti našeg života, a istodobno i postojanosti tih materijala“, rekao je, povezujući osobnu egzistencijalnu svijest s dugim trajanjem materije koju oblikuje.
Dvadeset godina rada bez viška i bez nostalgije
Cijela izložba koncipirana je oko pet materijala od kojih je izrađena ogrlica. Za Sovilja oni nisu simbol statusa, nego nositelji značenja: zlato kao metal kozmičkog podrijetla, dijamant kao kristalizirana disciplina materije, safir kao tiha i duboka plava, smaragd kao „vrt u kamenu“, te biser kao dragocjenost nastala u tijelu živog bića. Svaki materijal popraćen je i autorskim tekstom, osobnom meditacijom koja dodatno usporava čitanje izložbe.
„Htio sam da ova ogrlica ne bude samo izložak, nego središte jednog intimnog prostora – gotovo malog sakralnog mjesta“, rekao je Sovilj. I doista, sinoć se činilo da smo više sudjelovali u tihom obredu nego na klasičnom zatvaranju izložbe, koja je realizirana uz podršku Turističke zajednice grada Zagreba koja je prepoznala Nenadov rad.
Večer je zaključena projekcijom videa koji dokumentira proces nastanka rada i otvara vrata Soviljeve radionice. No ono što se iz muzeja ponijelo nije tek uvid u zanat, nego osjećaj da smo svjedočili rijetkoj disciplini odricanja – odluci da se dvadeset godina rada ne pokaže kroz višak, nego kroz jedan, precizno promišljen objekt.
