U jednoj našoj velikoj banci natjecala se dvojica zaposlenika za prestižno mjesto u Upravnom odboru. Kandidat A dolazio je iz dobrostojeće i dobro 'umrežene' obitelji, zagrebačke elite još iz socijalističkih vremena, s odličnim vezama na pravim mjestima. Studirao je u inozemstvu i putovao svijetom, strane jezike učio od vrtića, a bonton i opću kulturu usisavao majčinim mlijekom.

Kad stane vertikalna društvena pokretljivost

Kandidatu B roditelji su bili ubogi seljaci s jedva četiri osnovne, do škole je pješačio kilometrima, studij je financirao sam, danju radeći, učeći noću. A sve na vrijeme i sve za pet. Za ono što je kandidatu A bilo rođenjem pruženo na pladnju, kandidat B je morao uložiti trostruko više energije, počevši od banalnih detalja kao što je elegantno korištenje vilice i noža.
No kandidat B se u poslu pokazao sposobnijim, kreativnijim i većim vizionarom od kandidata A. Tko je izabran u Upravni odbor? Pa, zna se.

Kažu da se u demokraciji društveni položaj ne određuje rođenjem. U teoriji bi, dakle, Kozari bok mogao stići do Pantovčaka. Klinac. Kandidat B se iz blatnjavog seoskog dvorišta popeo do činovnika, ali vrata za vrh ostala su zatvorena. Sociolozi će reći da je ovdje vertikalna društvena pokretljivost stala.

Nedavno istraživanje Organizacije za suradnju i razvoj (OECD) naslovljeno 'Međugeneracijska socijalna mobilnost: obiteljske veze' pokazalo je da je ona veća u zemljama s naprednijom ekonomijom i manjim razlikama u plaćama (skandinavske zemlje, Kanada, Australija), a manja u onima s većom dohodovnom nejednakošću i jačim utjecajem roditelja na obrazovanje (SAD, Velika Britanija).

Iz nižeg u viši društveni sloj ulazi se brakom, obrazovanjem ili politikom

Kažu da iz nižeg u viši društveni sloj možete ući brakom, obrazovanjem ili politikom. Brak je rezerviran za društva poput britanskog (nouveau-riche plus aristokracija), ali se u pravilu ženidbom-udajom u istome krugu visoki slojevi štite od upada pa kraljević ne ženi Pepeljugicu za kasom nekog britanskog Konzuma. I u nas to pravilo sve više vrijedi, iako će se nekom tajkunskom sinu omaknuti da oženi curicu skromna podrijetla, ali zato bivšu misicu.

O političkom putu do društvenog olimpa sve znate, iako vas vjerojatno svaki put iznenadi kada otkrijete da su i naši mlađi političari nerijetko sinovi i kćeri bivše socijalističke nomenklature. Elita stvara elitu.

Ostaje, dakle, obrazovanje, ali istraživanje o vertikalnoj socijalnoj mobilnosti magazina Banka u okviru njihova projekta Nacionalni indeks sreće kazuje da u nas više od 30 posto studenata dolazi iz obitelji s visokoobrazovanim roditeljima, a samo dva posto ima majku i oca s (ne)završenom osnovnom školom. Iz društva dvojbene socijalne jednakosti, ušli smo u demokratsko jednakih šansi, ali je jednaka šansa shvaćena kao drpačina u kojoj je netko jamio, drugi ostao bos, a sada se status cementira onim 'tko je jamio, jamio je'. I u socijalizmu je društvo jednakih šansi bilo živjelo u retorici, a u zbilji je postojalo samo dok se na površini nije uhvatio partijski kajmak. Nakon toga ni sama raja nije vjerovala da veliki bravar može svirati klavir i biti kicoš, izmišljajući čak bajke o njegovu plemićkom podrijetlu.

'Tko bi gori, gore ostaje'

Društveni slojevi sve se više zatvaraju i obnavljaju unutar sebe, siromašni postaju siromašniji, bogati bogatiji pa u tranzicijskim vremenima sve manje vrijedi Gundulićeva 'Tko bi gori, sad je doli', a sve više ona 'Tko bi gori, gore ostaje'. Ako nije riječ o iskrivljenoj političkoj moći, a tada se ojađeni puk barem katarzično tješi slučajem Sanader ili Čobankovićevim guljenjem krumpira u osječkoj pučkoj kuhinji. Jest da mi jesmo ubogi, kažu oni s dna, ali je zato onima 'gore' vrag došao po svoje. Tako je to kada se uspinjete političkom ljestvicom pa je naša gospodarska elita, komatoznom gospodarstvu usprkos, možda ipak malo postojanija. Dva najveća gospodara našeg gospodarstva naslijedila su i uspješno šire obiteljski biznis započet u socijalističkim vremenima, a ostali koji nisu potonuli s Kutlom i njegovima, nerijetko su iskusni bivši privredni zastupnici s prijašnjim vezama.

Dakako, okomita društvena mobilnost ni u jednom društvu u povijesti nije bila i nije neupitna. Indijski parij nije smio fizički dotaknuti onoga s vrha, kamoli sanjati o veranju po društvenim ljestvama. U feudalnom Japanu i Kini u vrijeme Konfucija bogati trgovci bili su na dnu društvene ljestvice, a u Saudijskoj Arabiji i susjednim sultanatima čelnik države i visoki vladini dužnosnici mogu biti samo članovi kraljevskih obitelji. Za razliku od Europljana sa zatvorenim društvenim krugovima, Amerikanci su veličali svoje sveto pravo na američki san. Američka ekonomija doista jeste izrasla na američkom snu, gdje je seljačić Ante Maglica sa škrtog dalmatinskog otoka mogao postati kralj ručnih svjetiljki, ali povjesničar s Harvarda Niall Ferguson u svojoj knjizi 'Velika degeneracija: kako propadaju institucije i umiru ekonomije', dramatično ukazuje na to da ekonomija SAD-a upada u sve veće probleme, jer zadnjih desetljeća srlja u društvo nejednakih u kojem je sve više dokaza o strmoglavom padu socijalne mobilnosti.

U siromaštvu si rođen i tu ostaješ

Amerikanci se danas teže nego ikada penju s dna do viših primanja, tvrdi Ferguson. Danas jedan posto njih posjeduje 35 posto ukupnog neto prihoda Sjedinjenih Država i 42 posto financijskog bogatstva, kao u doba Fitzgeraldova 'Velikog Gatsbyja', kada je jedan posto Amerikanaca imalo 30 puta više prihode od prosjeka svih ostalih. Nakon Obamina spašavanja financijskog tržišta za vrijeme nedavne krize, bogati su postali još bogatiji, oni i njihova djeca. Od tisuću milijardera u svijetu 2012., trećina ih dolazi iz SAD-a, a 30 posto njih je naslijedilo bogatstvo zatvarajući se u svoj krug odabranih te najnovija istraživanja društvene mobilnosti pokazuju da SAD pretječe Veliku Britaniju, koja je do sada važila kao zemlja s najrigidnijom klasnom strukturom u razvijenom svijetu. Nije čudo, kaže Ferguson, što je u SAD-u serija 'Downton Abbey' tako popularna.

Među razlozima koji su doveli do takvog trenda, Ferguson navodi i rastrošnu socijalnu politiku, koja je dovela do toga da se u starce ulaže dvostruko više nego u djecu i mlade te da su djeca dvostruko siromašnija od seniora. U zemlji u kojoj studij košta 150.000 dolara, visoko obrazovanje postaje privilegij visokih društvenih slojeva, koje u svojem bestseleru 'Coming Apart' (Razdvajanje) sociolog i publicist Charles Murray naziva 'kognitivnom elitom'. U nju spada milijun i pol probranih, čija djeca dominiraju top koledžima, međusobno se žene i žive u manje od tisuću ekskluzivnih gradskih četvrti koje Murray naziva SuperZip (super poštanski broj). A na drugom kraju te ljestvice nalaze se stanovnici Fishtowna, siromašnih četvrti u kojima nitko nije odmakao od srednje škole, caruje nezaposlenost, a djecu odgajaju samohrane i neobrazovane majke koje najčešće žive od socijalne pomoći. Tu si rođen i tu ostaješ, ako ne završiš u zatvoru, kaže Murray.

Ako se nešto ne promijeni, Amerika klizi prema kastinskom društvenom sustavu temeljenom na obrazovanju, zaključuje profesor na Harvardu Niall Ferguson te kaže: 'U ovu zemlju nisam došao da se obogatim, bogatstvo nije bio moj američki san. U Ameriku sam došao vjerujući u pobjedu sposobnosti, talenta i znanja, nadajući se ću tu imati manje studenata s naslijeđenim privilegijama, nego što sam ih susretao na britanskom Oxfordu.'