Što bi bilo kada naš sustav grijanja svakog ljeta ne bi postao potpuno beskoristan 'mrtvi teret'? Švicarska dizajnerica Salla Vallotton postavlja upravo to pitanje kroz projekt 'Celcius', razvijen na prestižnom fakultetu ECAL u Lausanni, a koji iznova zamišlja terakotu kao cjelogodišnjeg kućnog suputnika
Koncept Salle Vallotton nevjerojatno je jednostavan, a opet genijalan: zimi analogno zadržava toplinu, dok ljeti učinkovito hladi prostor.
Zgrade su danas odgovorne za gotovo 40 posto globalne potrošnje energije, a u hladnim podnebljima poput Švicarske samo grijanje predstavlja nerazmjeran udio tog opterećenja. Unatoč tome, sustavi grijanja i hlađenja na koje se oslanjamo i dalje su potpuno razdvojeni.
vezane vijesti
S jedne strane imamo grijanje, uglavnom temeljeno na fosilnim gorivima, koje se gasi u lipnju, dok se s druge strane istovremeno bude klima-uređaji. Vallotton sada predlaže potpuno drugačiju logiku - spajanje ta dva sustava u jedan.
Nevjerojatna moć obične terakote
Terakota ima iznimno korisna toplinska svojstva i povijesno se koristila za regulaciju temperature, no u posljednjem stoljeću gotovo je potpuno zaboravljena. Njezina visoka toplinska inercija znači da polako apsorbira toplinu i postupno je oslobađa, što je čini idealnom za održavanje stabilne sobne temperature.
Dobro 'napunjena' masa terakote nastavit će zračiti toplinom satima nakon što je njezin izvor topline uklonjen, za razliku od naših modernih sustava koji često proizvode neugodne skokove i padove temperature. Zimi 'Celcius' radi upravo na tom principu, apsorbirajući toplinu iz minimalnog izvora, bilo da se radi o solarnoj energiji ili malom grijaćem tijelu, i postojano je oslobađajući tijekom cijelog dana.
S druge strane, ljeti ono što ovaj materijal čini nevjerojatno korisnim jest njegova poroznost. Terakota je puna finih kapilara koje uvlače vodu, a kada vlaga migrira na površinu i počne isparavati, ona izvlači toplinu iz okolnog zraka. Riječ je o istoj fizici zbog koje znoj hladi našu kožu! Zahvaljujući ovoj karakteristici, ista struktura koja zimi pohranjuje toplinu može se koristiti i za hlađenje tijekom najtoplijih mjeseci.
Kulturni i društveni aspekt dizajna
Interes dizajnerice za ovaj projekt nije isključivo tehničke, već i kulturne prirode. Vallotton je privuklo pitanje kako su predindustrijska društva uspjela upravljati svojom toplinskom regulacijom, i to bez fosilnih goriva ili posebnih infrastruktura.
Zidane peći, koje su se tipično koristile u Alpama i koje se nazivaju Kachelofen, nisu bile samo obični uređaji skriveni u zidovima. One su zauzimale prostor u sobama i utjecale na to da se svakodnevni život strukturira oko njihovih ciklusa. Sama tehnologija bila je čitljiva: svatko tko je živio s takvom peći otprilike je razumio kako radi, kako se koristi i kako ju može popraviti. To uobičajeno znanje izgubljeno je s našim trenutnim, modernim tehnologijama, koje su danas nevidljive, složene i često se čini kao da više pripadaju tvrtki koja ih je proizvela, nego samom vlasniku kuće.
'Celcius' se argumentirano bori protiv te nevidljivosti, postavljajući se u prostoriju kao fizička, prisutna skulptura. Izravnost ovog djela ujedno je i njegova najveća snaga; u njemu nema ničeg posebno novog ili kompliciranog.
Vallotton se s pravom pita može li grijanje ponovno postati arhitektonsko, u starijem smislu građevinskog elementa koji je istovremeno i funkcionalan i smislen. Što bi uopće značilo kada bismo imali potpunu kontrolu nad našom kućnom infrastrukturom, ne samo u smislu da je možemo koristiti, već i da je istinski razumijemo?
Kako europska ljeta postaju sve toplija, a pritisak za dekarbonizaciju grijanja se pojačava, argument za ovakve alternativne toplinske sustave vrlo je relevantan i teško ga je odbaciti. Iako 'Celcius' za sada ne rješava problem u masovnim razmjerima, jer je tek prototip, on uspješno propituje naše trenutne kućne sustave, pritom ohrabrujući i druge da učine isto.
