Kanadski bračni par Witterick nedavno je privukao međunarodnu pažnju zbog odluke da svoje novorođenče nazvano Storm odgaja kao rodno neutralno, odbivši bilo kome, čak najužoj rodbini, otkriti njegov spol.

'Svi prvo pitaju jeste li dobili dječaka ili djevojčicu, ali ako doista želite upoznati nekoga, ne pitate što ima među nogama', izjavila je mama Kathy Witterick.

Ni 'on' ni 'ona', već 'ono'

Ono što je iznenadilo Kanadu i mnoge druge, u Švedskoj je već koju godinu praksa u javnim dječjim vrtićima poput 'Nicolaigardena' i 'Egalie' u Stockholmu, gdje država eksperimentira s rodnom neutralnošću. Godine 1998. parlament je obvezao škole da se bore protiv rodnih stereotipova i tražio dodatno obrazovanje za odgajatelje u vrtićima kako bi što uspješnije približili djeci ideju jednakosti. Djeca se igraju lutkama bez naglašenih seksualnih atributa, izbačene su roza i plava boja, a umjesto bajki poput 'Snjeguljice' ili 'Pepeljuge' koje pothranjuju rodni stereotip, slušaju priče o gay i lezbijskim parovima, usvojenoj djeci i samohranim roditeljima.

Za razliku od drugih zemalja, gdje je odgajateljica u dječjem vrtiću isključivo žensko zanimanje, u Švedskoj je 30 posto odgajatelja. Umjesto riječi 'djevojčica' i 'dječak', tamo djecu od 1 go 6 godina starosti uče da koriste neutralnu 'prijatelj', a umjesto zamjenica 'han' i 'hon' (on i ona) od prošle godine uvedena je neutralna 'hen' (ono) posuđena iz finskoga jezika. Iako je na 'hen' bilo mnogo povike, te je romanopisac i novinar Jan Guillou optuživao feministice da žele uništiti jezik, riječ se već udomaćila u Riksdagu (švedskom parlamentu) i vodećem listu Aftonbladet.

Trebaju li dječaci uopće biti dječaci, a djevojčice djevojčice, propitkuju Šveđani, koji su na Svjetskom ekonomskom forumu 2010. zajedno s još tri nordijske zemlje proglašeni prvima u svijetu po pitanju rodne jednakosti i pionirima u legaliziranju homoseksualnih veza. Kada je sedamdesetih godina prošloga stoljeća švedska vlada počela aktivno promovirati ženska prava, feministkinje nisu ni slutile koliko će to daleko dogurati: u Riksdagu danas ima 45 posto žena, za razliku od SAD-a gdje ih je 17, u Njemačkoj 33, a u Japanu 11 posto. Od 24 ministra u vladi, 13 su žene, a u upravnim tijelima švedskih kompanija ih je 27 posto, za razliku od 12 posto u industrijaliziranim zemljama. Očevi aktivno sudjeluju u odgoju djece, koji počinje naizmjeničnim uzimanjem rodiljnog dopusta. Rodiljni dopust traje 480 dana, jednako i u slučaju usvajanja djeteta, za razliku od SAD-a u kojemu majke imaju nula rodiljnih dana ili Japana i Njemačke sa samo 98 dana. Zahvaljujući razvijenoj socijalnoj skrbi, lakše im je no drugima uskladiti posao i obitelj, a rezultat se vidi u jednom od najvećih priraštaja u Europi.

Je li Švedska stigla do samoga ruba ideje o ženi i muškarcu

Šveđanke imaju više sveučilišnih diploma od Šveđana, njih 47 posto u odnosu na 26 posto muškaraca. U nekada tipičnim muškim zanimanjima kao što su liječnik, pravnik i novinar, danas je jednako ili više žena. U predominantno muškim zanimanjima kakvo je vatrogasac, gdje ih je samo 3 posto, posebnim se programima ohrabruju žene, iako se neki bune zbog snižavanja standarda, naročito u fizičkoj spremnosti. Katalog igračaka jednog od najvećih švedskih proizvođača Top-Toya pun je dječaka s lutkama i djevojčica s oružjem, a i porno industrija se prilagođava ženskom poimanju erotike, izvještava američki magazin Time.

Od obrazovanja, medija i sporta, do seksa, kupovine, čak prilagođavanja jezika, ova skandinavska zemlja – komentira Time – na nov se način gomba s granicama koje tradicionalno definiraju rod. U odnosu na feminističke ciljeve kao što su jednakost u zaradi i u društvu, otišla je korak dalje, gdje rod kao takav nije više važan.

Za zagovaratelje, taj proces je brisanje zaostalih tragova seksizma i dobar primjer onima u svijetu kojima je stalo do rodne jednakosti. Za kritičare, koji tvrde da je feminizam postao neka vrsta državne religije, Švedska je stigla do samoga ruba ideje o ženi i muškarcu. Ona nije model za zapadna društva, nego opasan pokus iz političke korektnosti koji negira biološku realnost, tvrde kritičari.

Stvara li se nedefinirana siva zona?

'Imam dojam da su nas političari odlučili promijeniti', kaže kolumnistica Elise Claeson, 'kao da nam se žele uvući u svijest i mijenjati je'.
Elise Claeson tvrdi da osjeća određenu predrasudu sredine prema sebi zbog odluke da napusti posao zbog odgoja djece, no diskriminirano se osjećaju i neki muškarci, naročito u stvarima kao što je zakon o skrbništvu nad djecom ili na sveučilištima koja su postala ženska lena.

'Prije smo bili zarobljeni u muškim i ženskim ulogama, a danas se stvara neka nedefinirana siva zona u kojoj niste ni muško, ni žensko. Ili se muško pretvara u žensko', kaže Par Strom, glasnogovornik dijela muškaraca koji se osjećaju ugroženima i ne snalaze najbolje u novim vremenima. On tvrdi da u javnom diskursu nema mjesta za raspravu o tim pitanjima, a antifeministi su se pretvorili u anonimne blogere, jer se boje izgubiti posao, izađu li u javnost imenom i prezimenom. 'Postali smo zemlja jednoga mišljenja', tvrdi Strom u Timeu.

Ali ne završava sve na tako blagim kritikama, jer je poznata feministička spisateljica Maria Sveland zasuta prijetećim pismima. U jednom joj se čak prijetilo smrću riječima da feministice nije mrzio samo Breivik, ukleti norveški ultradesničar koji je 2011. pobio 77, mahom mladih osoba.

Pa ipak, većina Šveđana drukčije poglede na ovaj proces smatra neizbježnim folklorom, koji ne može ugroziti opći cilj, te će na demokratskom jelovniku jednoga dana rodna jednakost biti jednak slijed kao što je to danas pravo glas,  zaključuje u Timeu autorica eseja Lisa Abend, ali iz američke perspektive ipak pita: 'Je li inzistiranje Švedske na rodnoj neutralnosti doista plemenit projekt ili se s političkom korektnosti ide u drugu krajnost?'