Nakon objavljene dvije zbirke psiholoških kolumni 'Unutarnji kompas' i 'Koordinate sreće' psihologinja Tomica Šćavina, koja dug niz godina piše savjetodavne kolumne o sreći, ljubavi, odnosima te raznim drugim životnim brigama i veseljima, predstavit će 17. svibnja u Maksimiru svoju treću knjigu ovakvog tipa - 'Puni krug'.

Ovo idealno ljetno štivo sastoji se od 60 psiholoških kolumni koje je u pet godina pisanja sabrala i podijelila na razne teme, a u kojim se dotakla fenomena samoispunjavajućeg proročanstva, vlastite ranjivosti, lijenosti, pripisivanja vlastitih osobina drugima i sličnih životnih pitanja objašnjenih s psihološke strane.

Autoricu je na pisanje knjige potaknulo, kako kaže, 'vlastito istraživanje sebe, drugih i ljudske prirode', a s obzirom na to da su muško-ženski odnosi neizostavan dio ljudske svakodnevice o kojoj i sama često piše, psihologinja Tomica Šćavina za tportal je ovom prilikom otkrila neke od najčešćih pitanja koja more bračne parove i one koji će to tek postati.

U svojim kolumnama često pišete o sreći i partnerskim odnosima. Koji je razlog tome što neki partneri uporno ostaju u vezama koje ih ne ispunjavaju i ne čine sretnima?

Razloga ima puno. Neki ostaju jer ne vide bolju budućnost za sebe nakon veze, neki iz koristoljublja, neki iz straha da će ostati sami do kraja života, neki jer svu krivnju za loš odnos svaljuju na sebe, jedni zato što vjeruju da je to najbolje za djecu, a drugi zato što su u ulozi tolerantnog pomagača koji će, misleći na partnera, zaboraviti na sebe. Ovo je samo djelić bezbroj mogućih razloga jer je svaka osoba jedinstvena i u dugim vezama se ispreplićemo na jako puno nivoa, pa rasplitanje nije uvijek tako jednostavno. Mnogi će ostati na sigurnom i poznatom jer su za započinjanje nečeg novog i ulazak u nepoznato potrebni hrabrost i snaga koju nisu spremni potražiti u sebi zato što se nisu spremni mijenjati.

U jednoj svojoj kolumni pisali ste o tome kako se često događa da se osobe koje vole davati i koje puno misle na potrebe drugih često nađu u vezi ili braku s partnerom koji im ne uzvraća jednakom mjerom. Zbog čega se to događa?

Kada bismo ušli dublje u priču, postalo bi jasno zbog čega je to tako. Možda se partner ne može emotivno izraziti jer je naučio da je svako izražavanje osjećaja znak slabosti. Istovremeno, možda je njegova majka u kućanstvu uvijek sve radila umjesto njega, pa ima osjećaj da mu takav tretman sam po sebi pripada. Muškarcu s takvom obiteljskom dinamikom će biti vrlo prirodno ući u vezu sa ženom koja je, recimo, svojim roditeljima bila vidljiva jedino kada je bila na usluzi drugima i koja je naučila da su osjećaji drugih uvijek važniji od njenih ili da je uloga žene zakinuti sebe i držati muškarca na pijedestalu.

Koliko je takva kombinacija održiva i koliko je uopće zdrav takav odnos?

Takvi odnosi su česti i održivi, ali na obostranu štetu. Žena se iscrpljuje i osjeća se zakinuto, a muškarac ostaje u emotivnoj izolaciji, bez dobrog osjećaja i snage koju donosi sudjelovanje i doprinošenje zajedništvu. Svaki odnos u kojem nema promjene, u kojem su oba partnera ili jedan od partnera zaglavljeni u nekom naučenom obrascu ili obiteljskoj ulozi nije dobar jer nema pozitivne perspektive i načini na koji se partneri povređuju su uvijek isti. Ponekad je dovoljno da se jedan od partnera promijeni, pa da drugi shvati kako se i on mora promijeniti želi li zadržati taj odnos. Naravno, najbolje je kada su oba partnera spremna zaviriti u svoju obiteljsku emotivnu prtljagu i osloboditi se onog što im otežava život. No, nažalost, to je prilično rijetko. Puno češće do promjene dolazi 'jedino ako se mora' ili ni tada.

Zato mi je važno čitateljima poslati poruku da svaka životna promjena počinje iznutra, u nama samima, i da je uporno pokušavanje mijenjanja partnera samo jedan od načina izbjegavanja mijenjanja sebe. Ponekad će ta promjena rezultirati boljim odnosom, a ponekad izlaskom iz odnosa, kako kod koga. No važno je znati da uvijek možemo nešto učiniti, da nismo žrtve 'sudbine'. Jung je napisao: 'Dok podsvjesno ne pretvorite u svjesno, ono će vam upravljati životom i to ćete zvati sudbinom.' Mislim da je najveća životna hrabrost upravo se uhvatiti u koštac s vlastitom sudbinom i usuditi se kreirati život kakav želimo živjeti.

Koji su po vama najčešći uzroci nezadovoljstva u braku? Što partneri jedni drugima najčešće zamjeraju?

Parovi se najčešće svađaju oko kućanskih poslova, oko djece, oko partnerove obitelji, oko novca i oko seksa. To su teme koje izbijaju na površinu, a ono što leži u podlozi je: čije potrebe su zanemarene, tko je u pravu, tko je bolji, tko je za što kriv i slično.

Nažalost, u mnogim brakovima dolazi do preljuba. Zbog čega nevjerni partneri imaju poriv za varanjem? Potječe li to od nedostatka samopouzdanja, manjka strasti s partnerom ili primjerice potrebe za avanturom i uzbuđenjem u životu?

Ovo je velika tema. Prvo pitanje je što za vas znači 'varanje'? Za nekoga je to flert, za nekoga potajno gledanje pornosadržaja, za nekoga seks, za nekoga zaljubljivanje. Varijacija na temu ima puno. Neki muškarci se boje žena i taj strah 'liječe' osvajanjem. Neke žene od svog partnera ne dobivaju dovoljno pažnje i nježnosti. Neki muškarci su odmalena naučili da biti 'pravi muškarac' znači imati ženu koja će se brinuti za obitelj, a sa strane ljubavnice. Neke žene nikada nisu bile zadovoljne snagom libida svog partnera, pa su pristajale na manje i u nekom trenutku se predomislile i poželjele više. Naročito osjetljiv period za nevjeru je period gubitaka. Nakon smrti roditelja ili bliskog prijatelja ili nakon suočavanja s vlastitom teškom dijagnozom iskrsavaju pitanja kao što su: 'Mogu li dobiti nešto više od ovog života?' ili 'Zar nikad više neću osjetiti ljepotu zaljubljenosti?'

Kad pogledaju unatrag na nevjeru i ljubavništvo, ljudi najčešće kažu da su se na taj način osjećali živima. Nakon dugog niza godina provedenih s istim partnerom često samima sebi postaju poznati, predvidljivi. Posežući za nekim novim, drugačijim partnerom, zapravo posežu za nekim novim, drugačijim sobom.

Mnoge osobe ne doživljavaju prevaru kao nešto pogrešno i za partnera ponižavajuće. Ima li nade da se takve osobe promijene ili je ta situacija sličnija onoj izreci – 'onaj koji prevari jednom, prevarit će opet'?

Da, neki si dopuštaju 'kolačiće bliskosti' sa strane i osjećaju to kao neko svoje prirodno pravo i za njih zaista vrijedi ta izreka. Oni se mogu promijeniti jedino ako to zaista žele, a psihoterapija im može pomoći da shvate zbog čega to rade i kakve kvalitete bi u sebi mogli razviti kada bi to prestali raditi. Nitko se ne mijenja zato što partner to želi ili 'zato što bi to bilo ispravno'. Svi se mi mijenjamo jedino onda kada promjena donosi nešto što procjenjujemo boljim za sebe.

Često se događa da partneri koji inzistiraju na varanju ostaju u 'sretnom' braku, tvrdeći kako vole svog supružnika, pa čak i u slučajevima kada par ima plodan seksualni život.

Neki muškarci tvrde da moraju imati ljubavnicu jer ih to osnažuje, pa se mirnije mogu nositi sa zahtjevnošću obiteljskog života. Neke žene odabiru imati ljubavnika koji im u život unosi strast i uzbuđenje, a kod kuće imaju dobrog supruga kojeg cijene i vole. Zašto? Svatko si to dozvoljava iz nekog svog razloga. Time riskiraju sve što imaju, ali to je rizik koji odabiru i koji im u život unosi nešto što procjenjuju vrijednim tog rizika. Neki pak znaju da ne riskiraju ništa jer njihovi partneri zapravo naslućuju nevjeru, ali preko toga prelaze kako bi 'sačuvali obitelj' ili zadržali materijalnu sigurnost koju im partner osigurava.

Čak i kada partner koji je u prošlosti zgriješio postane vjeran, nerijetko se događa da druga strana, iako je oprostila prevaru, više nema povjerenja u tu osobu. Odnos se tada gradi ispočetka. Što biste sugerirali parovima koji se nalaze u takvoj situaciji?

Izgubljeno povjerenje nije lako vratiti. Nevjerni partner često će izraziti žaljenje zbog povređivanja druge osobe, ali neće žaliti zbog samog iskustva ljubavništva jer mu je puno značilo, jer mu se dogodilo nešto novo, veliko. Zato je važno da se u odnosu nakon nevjere ne inzistira na zaboravljanju, na prelaženju preko toga, na poricanju važnosti nevjere. Ako se nevjeri pristupi na taj način, onda je velika vjerojatnost da će odnos utonuti u mrtvilo.

Za partnera koji je prevario, a koji želi održati postojeću vezu, najvažnije je da pokaže koliko mu je žao zbog povređivanja partnera i da pokuša objasniti što ga je sve vodilo u tom smjeru. A za partnera koji je iznevjeren važno je da se odmakne od istraživanja detalja kao što su - 'tko je bolji u krevetu' ili 'gdje ste točno bili i što ste radili' jer to samo iznova produbljuje bol. Partner koji je iznevjeren treba se orijentirati na svoj život, na druženje s prijateljima, na svoju ambiciju, podizanje samopouzdanja i osjećaja vrijednosti. A pitanja koja može postavljati partneru i koja mogu biti korisna za vezu su: 'Što ti je značila ova veza?', 'Što si u toj vezi dobio, a da nisi mogao dobiti sa mnom?', 'Što cijeniš u našem odnosu?', 'Je li ti drago da je ljubavnički odnos završio?'

Kako razdvojiti kvalitetan partnerski odnos od toksičnog i razlučiti treba li na odnosu raditi ili je pametnije zatražiti razvod?

Ako se partneri međusobno povređuju uvijek na iste načine ili ako jedan od partnera stalno ponavlja isti obrazac povređivanja i nije u stanju sagledati da radi nešto što nanosi bol, pametnije je izaći iz takvog odnosa, pobrinuti se za svoje osjećaje i pokušati razumjeti kako i zašto je došlo do takvog odnosa.

Uvijek će postojati neslaganja između partnera, prvenstveno iz razloga što muškarci i žene ne razmišljaju na isti način. Mnogi će reći da žene generalno puno više kompliciraju i igraju psihološke igrice s partnerima, dok je muško promišljanje daleko jednostavnije od toga - što misle, to i kažu. No kakve kvalitete i muškarci i žene trebaju njegovati žele li sačuvati zdrav odnos?

Potrebna nam je kvalitetna komunikacija koja uključuje izražavanje ranjivosti, preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, izbjegavanje kritiziranja, optuživanja ili nametanja svog mišljenja. To je nešto što ne učimo u školi, a rijetki od nas su to imali prilike naučiti u svojim obiteljima. Kada partneri otvoreno razgovaraju o problemima u vezi, način na koji je nešto rečeno je često puno važniji od onog što je rečeno. Kada je nešto rečeno u bijesu ili je izrečeno strogim, optužujućim tonom, teško da će doći do neke kvalitetne promjene. Takav obrambeno-napadački stav samo budi obranu ili napad s druge strane. S druge strane, većina ljudi koji vezu i partnerstvo shvaćaju kao jedno od sredstava osobnog razvoja spremna je puno toga čuti i uvažiti ako im je to rečeno na način koji ih ne ranjava.

Najbolji pristup u razgovoru je istraživački pristup. Stav 'idemo vidjeti što nas priječi u tome da se bolje vidimo, čujemo i uvažimo', s razumijevanjem da nitko nije temeljno kriv za nemogućnost viđenja, slušanja ili uvažavanja ovog drugog, omogućuje bolje sagledavanje i sebe i partnera unutar veze. Vrlo mali broj ljudi će povrijediti svog partnera samo zato što sadistički uživaju u povređivanju. Većinom se povređivanje događa zbog obrane, odnosno pomanjkanja povezanosti sa svojom ranjivošću, što onemogućuje viđenje i uvažavanje partnerove ranjivosti. Zato je oružja kojima se partneri međusobno povređuju potrebno istražiti. Ispod se uvijek krije neko meko mjesto. A kada se partneri osjećaju sigurnima biti izloženima na svojim mekim mjestima, oružja mogu ostati spuštena, što otvara novu dimenziju povezivanja.