No novo istraživanje provedeno u SAD-u pokazalo je da deklaracija ne mora uvijek otkrivati cijelu priču. U čak 85 posto analiziranih proizvoda pronađene su potencijalno štetne kemikalije koje nisu bile navedene među sastojcima, piše The Guardian.

Novo recenzirano istraživanje analiziralo je 113 proizvoda za osobnu njegu i kućanstvo kupljenih kod velikih američkih trgovaca, uključujući Target i Amazon. Među njima su bili šamponi, sapuni, hidratantne kreme, paste za zube, proizvodi za bebe, gelovi za tuširanje, proizvodi za intimnu higijenu i sredstva za čišćenje.

Rezultati su iznenadili čak i same istraživače.

U otprilike 85 posto testiranih proizvoda pronađeni su spojevi koji mogu predstavljati zdravstveni rizik, a nisu bili navedeni na deklaracijama. Prosječno je laboratorijskim testiranjem otkriveno više nego trostruko više kemikalija nego što je bilo navedeno među sastojcima.

Ni oznake 'prirodno' i 'eko' nisu jamstvo

Posebno je zanimljivo ono što su istraživači pronašli u proizvodima koji se kupcima predstavljaju kao prirodniji ili sigurniji izbor.

Čak 26 posto proizvoda označenih terminima poput 'eco', 'green' ili 'natural' sadržavalo je barem jedan potencijalno opasan spoj. U nekim proizvodima koji su se reklamirali kao '100 posto prirodni' pronađene su sintetičke kemikalije, dok su ftalati otkriveni čak i u proizvodima s oznakom 'phthalate-free'. Poznati alergeni pronađeni su i u nekim proizvodima označenima kao hipoalergeni. Među detektiranim tvarima bili su ftalati, parabeni, PFAS i formaldehid – skupine spojeva među kojima se nalaze endokrini disruptori i karcinogeni te tvari povezane s reproduktivnim, neurološkim i drugim zdravstvenim rizicima.

To, naravno, ne znači da će korištenje proizvoda u kojem je pronađen određeni spoj automatski izazvati bolest. Rizik ovisi o konkretnoj tvari, koncentraciji, učestalosti i trajanju izloženosti te brojnim drugim čimbenicima.

Kako kemikalija može biti u proizvodu, a ne i na deklaraciji?

Istraživači još ne mogu sa sigurnošću objasniti kako su svi nenavedeni spojevi završili u proizvodima.

Moguće je da neke tvari nastaju kemijskim reakcijama između sastojaka, da u proizvod dospiju preko kontaminiranih sirovina ili pak iz plastične ambalaže. Autori istraživanja upozoravaju da ni proizvođač u nekim slučajevima možda nije svjestan prisutnosti određene kemikalije jer problem može početi već kod dobavljača sirovina.

Poseban problem predstavlja riječ 'fragrance' ili 'parfum', odnosno miris, na popisu sastojaka.

Iza tog jednog pojma može se skrivati velik broj različitih kemijskih spojeva, a američki propisi ne zahtijevaju uvijek da proizvođač pojedinačno navede svaki od njih. Upravo je ta kategorija u istraživanju bila jedan od najčešćih izvora nenavedenih potencijalno problematičnih tvari.

Potrošač teško može znati cijelu priču

'Vrlo je teško pojedinom potrošaču znati što se nalazi u proizvodima, čak i ako je iznimno savjestan i čita deklaracije', upozorila je za The Guardian znanstvenica Kristen Knox iz neprofitne organizacije Silent Spring, koja nije sudjelovala u ovom istraživanju. Problem je očit – ono što nije napisano na deklaraciji kupac ne može ni provjeriti. Istraživači su zato koristili takozvanu netargetiranu kemijsku analizu, kojom se istodobno traže tragovi tisuća različitih spojeva, umjesto da se unaprijed testira samo nekoliko odabranih tvari. Identificirali su 303 kemikalije za koje su s velikom sigurnošću mogli utvrditi da su prisutne, a zatim su ih usporedili s bazom potencijalno opasnih kemikalija američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Stvaran broj prisutnih spojeva mogao bi biti i veći.

Kako smanjiti izloženost?

Potpuno izbjeći nenavedene sastojke praktički je nemoguće jer potrošač nema laboratorij kojim bi mogao analizirati svaki proizvod koji kupuje. Ipak, stručnjaci navode nekoliko načina kojima se izloženost može smanjiti. Jedan od najjednostavnijih je birati proizvode bez dodanih mirisa, odnosno izbjegavati proizvode na kojima među sastojcima stoji 'fragrance' ili 'parfum'. Koristan može biti i izbor proizvoda s kraćim i transparentnijim popisom sastojaka, kao i smanjenje nepotrebnog gomilanja kozmetike. Proizvodi s manje plastične ambalaže također mogu smanjiti mogućnost kontakta s određenim plastifikatorima koji iz pakiranja mogu prijeći u sadržaj.

Ipak, istraživanje pokazuje i granice takvih savjeta. Čak ni oznake poput 'prirodno', 'zeleno' ili 'bez ftalata' nisu se u svim testiranim slučajevima pokazale pouzdanim.

Zato autori smatraju da odgovornost ne bi trebala biti samo na kupcima koji pokušavaju dešifrirati deklaracije, već traže strože propise, obveznije testiranje i veću transparentnost proizvođača.