Što ste slušali kao tinejdžerica? Tko Vam je tada bio idol?
Kao tinejdžerica slušala sam Erosa Ramazzottija, Beatlese, Tinu Turner, Azru, Eurythmics i većinu ponude tadašnjih radijskih postaja – Rick Astley, New Kids on the Block…

Kako ste izgledali kao tinejdžerica? Kad ste se počeli šminkati i kako je to tada izgledalo?
Zapravo se moj izgled nije puno mijenjao tijekom godina – najčešće duga, valovita kosa, pretežno tamne boje, uske hlače, sakoi, vrećaste torbe, pa onda neki hipi izgled s dugačkim haljinama. Šminka? Nisam sigurna, mislim krajem srednje škole, ali to nije bila 'potpuna' šminka – najčešće olovka za oči i maskara…

Najgori modni trend koji je vladao kad ste bili u teen godinama?
Kad god se vratiš u neke svoje godine i baciš oko na fotografije, više-manje sve djeluje smiješno i čudno. Ja sam imala hipi faze, prijateljice su neke bile darkerice, šminkera je bilo, metalaca… Ma zapravo je bilo šareno i veselo i ne mogu izdvojiti nešto što je najgore. Svaki trend je imao razloga zbog kojeg se pojavio i nekima je dobro stajao, a nekima ne.

302673,302640,301507,299164Kako ste se slagali s roditeljima?
Imali su povjerenje u mene, ponajviše vezano za školske obveze. Nisam bila tip od pretjeranih izlazaka, ali sam bila zahtjevna u pogledu izvanškolskih aktivnosti pa sam im možda u tom smislu bila naporna. Ponekad kad bih se vratila navečer nešto kasnije od određenog pa bi svjetlo u hodniku značilo da je netko od roditelja budan i da ću morati saslušati bukvicu, bilo mi je bilo najgore.

O kojoj ste profesiji tada razmišljali? Što ste željeli postati kad odrastete?
Pa nekako mi je pozornica i neka vrsta izvođenja uvijek bila u glavi, ali je tada plesni pokret bilo nešto što me oduševljavalo. I fotografija me zanimala kratko vrijeme, pa pisanje… A još i danas.

Kakva ste bili učenica?
Bila sam najčešće odličan i vrlo dobar, po ocjenama. Pažljiva na satu, jako me zanimalo da upijem sve što mogu. Ponekad, kad je bila opuštenija atmosfera, nisam mogla stati sa smijanjem i duhovitostima s prijateljima.

Prvo pijanstvo?
Jao, nikad. Uvijek sam ja bila ta koja je brinula o onima ostalima u tom smislu.

Kako je izgledao prvi prekid i jeste li se dugo oporavljali?
Vjerojatno vrijeme čini svoje pa i sjećanje nekako mijenja svoje oblike, kao fatamorgana. Mislim da sam bila tip koji je pokušavao biti staložen i čvrst, kao 'nije ništa strašno'. Naravno da je boljelo. Ali tako učimo i stvaramo svoje iskustvo.

Kad ste se prvi put poljubili?
Mislim da je bilo zimsko popodne.

Kakvi su Vam se dečki tada sviđali?
Nisam imala određeni tip dečka koji bi mi se mogao svidjeti. Iako se danas začudim kako me netko od njih mogao privući, valjda je većini tako kad se vrate u te dane.

Jeste li u kontaktu s prijateljima iz škole?
Na žalost, s većinom nisam. Moja prijateljica s kojom se poznajem od četvrtog osnovne je i dalje moja prijateljica, a s ostalima se ponekad sretnem slučajno ili doznamo i pozdravimo jedni druge preko onih koje sretnemo. S ekipom iz srednje sam se viđala na godišnjicama. Ali mi je super kad nekog iz škole ugledam na nekom radnom mjestu i prepoznam ga – kao jednu djevojku koja radi kao stjuardesa, pa drugu koju sam vidjela da radi u knjižari, treća je novinarka, četvrti radi u banci.

Najbolji savjet koji ste dobili kao tinejdžerica?
Iskreno, ne sjećam se nekog koji bih izdvojila, kao ono u filmu kad se sjetiš neke ključne rečenice. Ali se sjećam jednog za pisanje sastava – da ne pišem šturo… I sjećam se da sam pamtila (kao i danas) ljude koji su bili aktivni i koji su nešto stvarali, promišljali i tako sam nekako vodila i sebe. Tata mi je znao govoriti o oprezu i pažljivom biranju ljudi oko sebe, o povjerenju…

Najveći problem koji as je tada mučio?
Sjećam se da sam uvijek vagala jesam li dobro postupila u nečemu – primjerice nekoj raspravi s prijateljicama, odlučivanju oko nečega ili jesam li bila poštena i OK prema nekome... I pogađale bi me razne vrste nepravde, tu sam uvijek zamišljala da poput nekog stripovskog junaka mogu sve riješiti i popraviti. Ali i kako da se svidim onome tko mi se sviđa, kako da izbjegnem subotnje kupnje s mamom po dućanima s odjećom.

Što se, po Vašem mišljenju, najviše promijenilo u odrastanju tinejdžera u usporedbi s Vašim tinejdžerskim danima? Je li danas teže biti tinejdžer?
Naravno da ovisi o pojedincu, pa o kojem segmentu života se radi. Ali postoji mišljenje, s kojim se slažem dijelom, da danas djeca i mladi brže odrastaju. I taj natjecateljski duh i to mnogo sadržaja kod kojih je upitno koliko su važni koji današnjeg tinejdžera okupiraju, nekako mislim da može biti stresno. A opet, svugdje je važna ravnoteža, pa tako i danas svatko može izabrati što želi, a što ne od svih tih podražaja. Vjerujem da su pitanja i želje kod tinejdžera danas i kad sam ja bila tinejdžerica isti ili slični, ali su ove okolnosti i uvjeti drukčiji.

Jeste li imali problema s bullyingom vršnjaka? Što biste savjetovali mladima koji su izloženi vršnjačkom zlostavljanju?
Na sreću, nisam. Najoštrije osuđujem svaki oblik nasilja i zlostavljanja i to bih ponavljala poput papige ako treba. Povjeriti problem odrasloj osobi, svakako prijateljima, da se ne osjeća sam u tome, da osjeti podršku oko sebe, da se osjeća psihički snažniji... Roditelji i pedagozi, razrednici i profesori, svi su oni osobe kojima bi se trebalo moći povjeriti i opisati o čemu se radi, bez obzira na strah, neugodu, bol. Nekako mi se čini najvažnijim da ne trpi i da ne nosi teret sam, već da se povjeri i traži pomoć. Znam da se strah povećava jer su tu vjerojatno i prijetnje tipa ako nekome kažeš i sl., ali mislim da se mora reći. Mogu samo pretpostaviti koliko je to teško i baš se gnušam te potrebe, te slabosti da nekome nanosiš bol. Vjerujem, vjerujem da svi koji su to prošli i uspješno riješili taj problem, sada samo mogu biti još cjelovitiji, nadam se. Naravno da se drugi dio pozornosti treba obratiti na zlostavljača i pružiti mu pomoć pri rješavanju uzroka zbog kojih čini loše.