Tri mjeseca kasnije, nakon ugodnih 12 sati leta i adaptirane avionske hrane, odlučili smo transfer za Indoneziju preskočiti i osjetiti život iznad jugoistočne crte ekvatora. Prvi put u životu stajemo na malezijsko tlo i punim plućima udišemo teški jutarnji tropski zrak. To je to, onaj pravi, pravi miris Azije.

Promijenili smo eure u malezijske ringite i uputili se prema hotelu. Spustivši kofere povikala sam: 'Pogled na Petronase, kako dooobro.' Odmorni i ushićeni, izašli smo iz hotela i uplovili u nezaboravnu dvodnevnu avanturu.

Odluka da pješačimo do tornjeva bila je pogrešna. Prijevozna sredstva poput motora i taksija nisu bez razloga u velikom broju preplavila Kuala-Lumpurške “Jalane“. Zbog ekstremno visoke vlažnosti zraka koja hara ovim prostorima, žene izgledaju 5 do 10 godina mlađe pa stoga ni ne čudi činjenica da im je dodatna hidratacija kože putem kojekakvih kremica suvišna.

Iako je naš prvi taksist bio pošten, ostali vrlo vješto varaju turiste poput nas isključujući taksimetre ne bi li zaradili koji ringit više. Tornjevi su se gubili u smogu, a teško podnošljiva klima počastila nas je kratkotrajnim tropskim pljuskom kakvog još nismo doživjeli. Naša borba s kišobranom izmamila osmijehe na lica Maležana pa je i nama sve skupa bilo smiješno. Za pola sata sunce. Japanke su se topile pod užarenim asfaltom, a odjeća je maksimalno upijala vlagu iz zraka izazivajući osjećaj tromosti.

Nakon pada WTC-a u NYC-ju 2001, Petronas Twin Towers zauzeli su status najvećih i najmoćnijih blizanaca na svijetu. Zaista i jesu moćni. Sa svojih 452 m visine, jedva su stali u ekran našeg fotića. Unutrašnjost tornjeva pršti od luksuza pa smo se kratko zadržali, a na skybridge, most koji ih povezuje na 41. i 42. razini, nismo išli jer smo noćnu vizuru grada i tornjeva upotpunili idućeg dana sa vrha Menare, TV tornja smještenog na brdašcu grada. Ti su prostori javnosti poznati i po F1, a malezijski naftni gigant Petronas nedavno je postao i sponzor momčadi Mercedes GP-ja.

Iako su naša očekivanja prije dolaska u novu sredinu uvijek velika, u Kuala Lumpur smo se spustili kao padobranci i s kartom pokupljenom u lobiju hotela zaputili u Bukit Bintang, zlatni trokut grada i mjesto koje nikada ne spava. Atmosfera blješti od tropskih palmi, dućana i zabave. Sve je prepuno života. Na improviziranim štandovima smrdi kraljevski durian, a miris curryja dopire iza ugla Jalan Alora, ulice radosti boja i fine hrane.

Slijedeći miris prženja, počastili smo se rižom, rezancima, školjkama, ribom i sve skupa zalili svježim kokosovim mlijekom i singapurskim pivom za samo 50-ak kuna. Bila je to prava gozba. Predivno je samo gledati kako ljudi guštaju u hrani dok nasmiješeni kuhari prevrću namirnice iz woka i bacaju ih uvis. Naposlijetku, gotove recepte serviraju na bananinom lišću, ukrase sićušnim limetama, ubodu štapiće i zadovoljno se smiješe svojoj kreativnosti.

Grad nimalo ne odiše finoćom, već jednostavnošću, opuštenošću i nasmiješenim ljudima.

Drugo je jutro započelo rano, imamo još puno toga za obići. Prolazivši pokraj uličnih svjetiljki čije lampe vire iz ogromnih latica hibiskusa, opet shvatismo da su svi dani ovdje isti.
Zagušljivi zrak otežavao nam je put prema zelenoj oazi grada, Taman Tasik Perdani ili Lake Gardensu. Vegetacija buja. Iz parka ptica odjekivali su zvukovi ptičurina, a krošnje stabala tresle su se od akrobacija udomaćenih majmuna. Predah smo pronašli u parku leptira i to je iskustvo bilo čarobno. Oko nas su lepršali ogromni leptiri, svakojakih boja i oblika. Opet pljusak. Trajao je nešto duže nego dan prije. Kroz vrt orhideja spustili smo se do glavnog Kuala -Lumpurškog jezera i putem se iščuđavali minijaturnim bananama i gigantskim fikusima.

Otići u Kuala Lumpur, a ne doživjeti čari glavne gradske tržnice, Central Marketa, je kao da posjetite Pariz, a ne vidite Eiffelov toranj. Tržnica je s vremenom postala umjetničko srce grada i kad sam ušla u tržnicu, prvo što sam pomislila je na koji način to sve ponijeti doma? Načina jednostavno nema. Ručno izrađeni drveni suveniri, rustikalno pokućstvo od bambusa i cimeta, mirisni štapići, nakit, kišobrani, lepeze, paravani i maske oslikane batik tehnikom, ostavili su nas bez teksta. Jeftino, uz cjenkanje.

Napuštajući tržnicu, omamljeni bogatstvom boja, uputili smo se taksijem prema četvrti zvanoj China Town. Stigavši i pritom okruživši pola grada, shvatili smo da je China Town preko puta tržnice, odmah iza ugla. Naš se taksist vjerojatno slatko nasmijao zbunjenim Hrvatima i prisvojio pokoji ringit u džep. Tu smo napravili mali đir kroz okićene ulice, cjenkali s uličnim prodavačima i zaustavili kod lokalne Indijke, prodavačice cvijeća i izrađivačice vjenčića od jasmina. Uz China Town, Little India također predstavlja značajni gradski kvart koji je zbog porasta doseljenika iz Indije ovjekovječio Maleziju kao multietničku zemlju proširivši hindu vjeru.

Glavna džamija Masjid Negara predivno je uređena, kao i samo dvorište oko nje. Vjeri pridaju puno značaja. Dok je mene moj dragi vodio za ruku, mlade muslimanke do grla zakopčane u školske uniforme, sramećim pogledom i smiješkom pratile su svaki naš korak i pravile se da nas ne gledaju.

Grad u kojem zbog klime nikada ne bi mogli živjeti, nije nas ostavio ravnodušnima. Raspoloženi ljudi i pozitivna gradska vreva koja vlada ulicama Kuala Lumpura mame nas da se vratimo. Iako smo naš put sutradan nastavili prema Indoneziji, ugodna dvodnevna ruta istraživanja i uživanja usadila je u nama onaj orijentalni štih istinske Malezije koji se nikada ne zaboravlja.