Jutros sam po tko zna koji put posvjedočila da su u našoj kući žene izgleda predodređene da vladaju, makar se radilo i o psima.

Počinje od baka koje su oduvijek bile šefice, preko moje mame koja drži poput svake Dalmatinke sva četiri zida kuće, potom ću sebe skromno preskočiti i nastavit ću put do Sauri, šestogodišnje chihuahue od kile i pol koja je mojeg maltezera Luija, psa kojem godinama nitko nije mogao stati na kraj, stjerala stavila u takav red da bi mnoge žene mogle učiti od nje.

Uvod o tome koliko ja obožavam životinje bi bio uistinu nepotreban. Dakle, za mene su životinje najveći izvor pozitivne energije i najbolji iscjelitelji. Nema te tuge ili lošeg raspoloženja koje te divne pseće okice prepune nesebične ljubavi i topline ne mogu izliječiti.

U bezbroj situacija sam znala doći doma umorna, tužna, razočarana i kada bih osjetila to veselje i takvu toplinu, sve bi mi prošlo. Iste emocije dijeli cijela moja familija i za nas su kućni ljubimci apsolutno ravnopravni članovi obitelji i tako je bilo oduvijek. Međutim, naši psi tu svoju 'ravnopravnost' nakon nekog vremena toliko iskoriste da se uistinu više ne zna tko je u našoj kući gospodar, a tko pas.

Sve je počelo je s Lily, ženskom škotskog ovčara, mojim prvim psom, zbog koje nakon nekog vremena poštar više nije mogao donositi poštu jer je mrzila ljude u uniformi i nakon što ga je ugrizla nekoliko puta, prestali smo neko vrijeme primati poštu. Kada je Lily preminula, dobila sam maltezera Luija.

Od najslađeg i najumiljatijeg psa, Lui se s vremenom razvio u ozbiljnog psihopata. Ta bijela pahuljica se zna toliko uvrijediti ako ga krivo pogledaš ili ako ga ne izvedeš van kada je on naumio da se zna zavući ispod kreveta i po tri dana ne izlazi iz kuće.

Vjerovali ili ne, tog malog maltezera moramo pršutom mamiti i moliti ne bi li izašao ispod kreveta i nekako mu samo tako na prevaru stavimo uzicu jer se uistinu prestrašimo da ga njegov karakter ne dovede do toga da će se razboljeti.

On iz protesta ne obavlja nuždu po tri dana ili, ako je posebno ljut, mrtvo hladno ju obavi na krevetu. Ima vrlo specifičan karakter i nikada ne znaš kada će ga nešto 'prebaciti'. Naš nas je Lui 'osramotio' sigurno dvoznamenkasti broj puta, a možda i više.

Imao je faze kada je bio fiksiran na nogu svake osobe koja nam uđe u stan, pa je jednom i svećenik dobio svoje. Potom je imao fazu kada je gostima po ljeti u kući u Veloj Luci uredno svaki put raščetvorio japanke ispod stola jer Lui organski ne podnosi goste. Nekoliko puta je moj tata po pola sata lijepio ljudima japanke, a neki su pak bosi morali odlaziti kući.

I imao je faze kada je grizao prolaznike iz čista mira pa su nam se ljudi u više navrata prijetili. I sve je to mogao raditi dok se u kući nije pojavila ona, naša chihuahua Sauri. Sauri je za razliku od njega pas koji nikada ne zareži, koji je preumiljat, koja nema promijene raspoloženja i za koju smo mislili da je potpuni anđeo dok nije na njegovom primjeru pokazala pravi ženski karakter i da se zna tko je šefica.

Kada sam ju dobila, bila je svjesna da je drugi pas i nije se nikada gurala u prvi plan. Čekala je tri godine da dođe njezinih 'pet minuta'. Kao svaka žena, pred nama mi se pretvarala da obožava Luija dok jednom nismo primijetili da bi mu, misleći da mi ne vidimo, sjela na zdjelu s hranom da on ne može jesti sve dok nije počeo cviliti i dok mi ne bismo uskočili upomoć.

Potom se njezina ovlast još povećala pa ga je počela mrtvo hladno gristi ako se približi meni
ili bilo kojem članu naše obitelji. I to joj nije bilo dosta, već je ta mala loptica od kile i pol počela i stajati na ulazu u dnevni boravak i ne dati mu da uđe. A on? Njemu je očito trebala jedna takva da ga stavi u red jer je on pred njom manji od makova zrna, prvi put u životu. On se povlači kao pravi papak i apsolutno joj sve popušta. I tako je bilo jutros, dok sam ih pripremala za izlazak, u onom momentu kada sam se okrenula, Sauri ga je toliko ugrizla da je Lui još uvijek pod krevetom i ne želi izaći van.

Ne znam kojim ću ga specijalitetima ovaj put izvući od ispod kreveta, ali ono što je posebno zanimljivo je koliko se u tim malim bićima krije karaktera i da i u psećem svijetu postoji jednaka muško-ženska igra, odnosno isto ono čemu smo posvjedočili milijun puta, kako je nekog najvećeg, najsilnijeg frajera jedna 'kuja' ipak na kraju stavila u red. Tako da uistinu mislim da bi mnoge žene mogle doći na instrukcije kod moje chihuahue Sauri.