Sklonost korištenju ovakvih medikamenata nije specifična pojava samo za Hrvatsku - prema ranijim podacima, gotovo sve zemlje u tranziciji pokazuju trend povećanja potrošnje lijekova koji djeluju kao sredstva za smirenje. Što se tiče hipnotika i sedativa, njihova potrošnja, i količinski i u financijskom smislu, rasla je osam posto tijekom pet godina, odnosno od 2013. do 2017. godine.

Benzodiazepine u Hrvatskoj benzodiazepine na recept propisuju liječnici opće i obiteljske medicine, i psihijatri, ali i drugi specijalisti, dok je njihova upotreba u primjerice Švedskoj i nekim drugim zemljama ograničena.

Ovakvi lijekovi, naglašavaju stručnjaci, uzrokuju ovisnost nakon dulje primjene i stvaraju trajan problem, a na njega upozorava i psihijatar, dr. sc. Domagoj Vidović iz Klinike za psihijatriju Vrapče.

Dugotrajna primjena benzodiazepina nikako se ne preporučuje

'U Hrvatskoj se dug niz godina bilježi velika upotreba anksiolitika (poznati kao Normabel, Praxiten, Lexaurin, Helex, Xanax). Treba naglasiti kako lijekovi za smirenje, tzv. benzodiazepini imaju važnu ulogu u suvremenoj psihofarmakoterapiji i izvrsnog su djelovanja za ublažavanje tegoba poput tjeskobe, nesanice, ali i mišićne napetosti... Iako imaju vrlo važnu ulogu u kratkoročnom ublažavanju navedenih tegoba, treba reći i kako se njihova dugotrajna primjena ne preporučuje. U slučaju dugotrajne primjene ovakvih lijekova moguće je da se razvoj ije tolerancija na njih i ovisnosti, a s druge strane dolazi do velikog poremećaja u tzv. arhitekturi spavanja, što uvelike remeti svakodnevno funkcioniranje osoba. koje ih uzimaju duži vremenski period.

Što to znači? To zapravo znači da se inicijalno pozitivno djelovanje dugotrajnim uzimanjem umanjuje, a bolesnik trpi posljedice', upozorava dr. Vidović.

Psihijatar Vidović dodaje i kako je korištenje takvih lijekova, nažalost, danas postalo sasvim uobičajena stvar.

'Mogli bismo reći kako je to postao kulturološki problem - gotovo da nema nijednog hrvatskog doma u kojem nemate barem neki anksiolitik. To se smatra poželjnim i očekivanim - korištenje anksiolitika svelo se na razinu korištenja lijekova za smanjenje tjelesne temperature. Drugi je problem vrlo opasna praksa kombiniranja benzodiazepina s npr. alkoholom, što u nekim većim količinama može fatalno završiti. Naravno, ne preporučuje ih se kombinirati ni s drugim lijekovima koji su supresori središnjeg živčanog sustava, npr. s nekim opijatskim pripravcima', naglašava psihijatar.

Logično se postavlja i pitanje, kaže, ako je nekoj osobi potreban lijek za smirenje dulje vrijeme, treba li ona započeti terapiju protiv depresije.

Antidepresivi su vrlo sigurni i nemaju adiktivni potencijal

'Antidepresivi se ne primjenjuju samo za liječenje depresije, već imaju veliku ulogu i u liječenju anksioznih poremećaja... Tjeskoba i depresija neraskidivo su povezane - teško je npr. naći bolesnika koji je jako anksiozan, a da nema depresivne tegobe. S druge strane, teško je naći nekoga tko boluje od velikog depresivnog poremećaja, a da nema simptome tjeskobe', kaže dr. Vidović.

Objašnjava i kako kod nas još uvijek prevladava mišljenje da su antidepresivi lijekovi koji su jako štetni i opasni i na koje se lako možemo 'navući'.

'To je potpuno pogrešno. Antidepresivi su lijekovi koji su vrlo sigurni, vrlo učinkoviti, nemaju adiktivni potencijal, dakle ne možete se naviknuti na njih i zapravo ih treba preporučiti svima onima kojima trebaju. Ne stvaraju ovisnost jer na njihovo djelovanje treba pričekati 7-10 dana, nekad i po koji tjedan... Dakle nema tu inicijalnog učinka. Sasvim je jasno da se na njih ne možete 'navući' jer kako ćete postati ovisni o nečemu ako na djelovanje čekate i po tri tjedna? Naravno, onda je lakše uzeti nešto s brzim učinkom. S druge strane, anksiolitici imaju brzo djelovanje, što je u određenim situacijama opravdano kod jake, iznenadne uzbuđenosti, ali ako ste tri tjedna nervozni i zbog toga trpi vaše funkcioniranje na poslu i u obitelji, onda je lijek izbora antidepresiv', ističe psihijatar Vidović.

Ljudi koji osjećaju takve tegobe, dodaje, obavezno bi se trebali javiti svojim liječnicima opće medicine koji su sigurno dobro obučeni i mogu prepoznati radi li se o nekom prolaznom kriznom stanju ili o težoj situaciji zbog koje treba uputiti na psihijatrijski pregled.

Živimo u kulturi narcizma

U današnjem dobu, kad smo bombardirani slikama s društvenih mreža i elektoničkih medija, na kojima su svi uspješni, bogati, lijepi i pametni, osjećaj tuge i nemira još je više naglašen pa mnogi posežu za brzopoteznim rješenjem poput 'čarobnih' tabletica. S time se slaže i dr. Vidović.

'Da, treba reći da živimo u kulturi narcizma, u kojoj smo svi savršeni, lijepi, pametni, sve stižemo... Naravno, to nije moguće jer svi imamo samo 24 sata dnevno i 365 dana u godini te ne možemo postići sve. Onda su ljudi koji su možda podložniji takvom pritisku i dosezanju takvog ideala, što je naravno nemoguće, skloniji uzeti pokoju tabletu za smirenje, za olakšanje tjeskobe koju osjećaju uslijed tog pritiska. Dakako, drugi posežu za alkoholom i drogama, što može odvesti u nekom posve krivom smjeru - u ovisnost', kaže psihijatar.

Normabel se kod nas, dodaje, doživljava kao lijek za sve pa ih nerijetko neki gutaju poput bombončića.

'Povremena i kontrolirana upotreba nije nikakav problem, to nije nikakav bauk... Dakle ako popijete Normabel npr. 50 puta godišnje, to je OK. Ako ga popijete 25 puta godišnje, to isto nije problem, ali ako ga popijete 350 puta godišnje, onda zbilja nešto nije u redu i morate to promijeniti. Savjetujem da se osobe koje imaju razvijenu ovisnost o benzodiazepinima jave svojim liječnicima obiteljske medicine koji će ih uputiti psihijatru. Postoje metode i načini da im se pomogne... I ljudi koji osjećaju tjeskobu, napade panike trebaju se javiti svojem liječniku obiteljske medicine koji im mogu pomoći te ih uputiti psihijatru... Važno je tražiti pomoć. Pa kad slomimo nogu, tražimo pomoć! Ako osjećamo značajne psihičke tegobe, pri tome smo smanjeno funkcionalni i naša nas okolina upozorava kako nismo na onoj razini kao ranije, moramo potražiti pomoć. Psihijatri ne grizu i nisu opasni, samo vam mogu pomoći', zaključuje dr. Vidović.

Istodobno, promijenila se percepcija javnosti prema važnosti promicanja mentalnog zdravlja.

'Zajedničkim djelovanjem javnosti, ali i nas kao psihijatara, u posljednjih nekoliko godina postignuti su pomaci u destigmatizaciji psihijatrijskih bolesnika u smislu da se ljudi lakše odlučuju potražiti pomoć, a lakše i u javnosti priznaju da imaju psihičke tegobe... Naravno da je to još uvijek nezadovoljavajuća razina i voljeli bismo da stupanj korištenja psihijatrijske službe bude još veći, ali ne da bismo imali više posla, već da bi ljudi u zajednici, zbog kojih smo tu, uspješnije živjeli. Kao velik problem vidimo neredovito uzimanje propisanih lijekova. Postoje određeni razlozi za to što preporučujemo da se lijekovi uzimaju neko određeno vrijeme - često se događa da se ljudi jave, postignu neko inicijalno poboljšanje, prestanu uzimati lijekove i nakon toga se stanje pogoršava. Dakle postoje neke određene pravilnosti, parametri ili pravila zašto se preporučuje određeno trajanje farmakoterapije', rekao je.

S druge strane, ističe, ono što je vrlo važno naglasiti velik je broj bolesnika koji u svojoj anamnezi imaju zlouporabu, odnosno učestalo konzumiranje čitavog niza psihoaktivnih tvari, a bez razvoja pune ovisnosti.

'Danas se npr. kanabis reklamira kao nešto što je poželjno i nije štetno, što je potpuno pogrešno. Dugotrajna primjena kanabisa povezana je s narušenim mentalnim zdravljem i razvojem niza psihičkih bolesti - i to treba glasno kazati. Tako je i s drugim stvarima - teško možete naći bolesnika koji u anamnezi nema povijest zlouporabe korištenja neke zabranjene tvari. Takav liberalni stav prema korištenju psihoaktivnih tvari značajno komplicira i kliničku sliku te tijek i ishode liječenja', mišljenja je dr. Vidović.

Što se tiče stigme, dodaje, velik broj ljudi koji se morao liječiti od PTSP-a uvelike je pridonio destigmatizaciji psihijatrije.

'Ti muškarci mlađe životne dobi koji su se intenzivno liječili na psihijatriji nisu bili klasična psihijatrijska populacija. Time što smo velikom broju tih bolesnika pomogli i oporavili ih do potpunog funkcioniranja, pokazali smo javnosti koliko možemo pomoći.

Zapravo su samim time što su bili naši pacijenti pokazali da im se može pomoći. Svi su vidjeli na njihovom primjeru da psihijatrija nije nikakav bauk i da se u njoj primjenjuju oblici liječenja kao i u drugim granama medicine. Tu nema nikakvog zazora i ne treba se bojati. U Klinici za psihijatriju bolnici Vrapče poduzimamo čitav niz antistigma programa, pa primjerice redovno sudjelujemo u Noći muzeja s našim muzejem psihijatrije, kada nas posjeti 600-700 ljudi. Naša su vrata uvijek otvorena i može se potražiti pomoć 24 sata dnevno. Želimo pokazati da to što imate neku psihičku bolest ne znači da ste loši ili da ne vrijedite, to je bolest koja nam se dogodila i razvila i moramo se intenzivno boriti protiv nje', smatra psihijatar.

Pacijente upozorava da dugotrajno korištenje lijekova za smirenje i spavanje ostavlja posljedice.

'Osim uobičajenih bolesnika koji nam se javljaju s poremećajima spavanja nesanice, opstruktivnom apnejom u spavanju ili npr. sindromom nemirnih nogu, imamo puno pacijenata koji nam se javljaju jer imaju problema s dugotrajnim uzimanjem hipnotika koji spadaju u grupu lijekova za smirenje ili nam se javljaju nakon 10 godina korištenja tih lijekova, kad oni prestanu djelovati i krenu u kontrasmjeru... Posljedice su te da s vremenom uzimate sve više tih lijekova te spavate vrlo 'plitko' jer benzodiazepini vam mijenjaju san na način da spavate samo u 'plitkim' fazama sna pa se budite nenaspavani i umorni. Hangover učinak tih lijekova traje cijeli dan, loše ste spavali, umorni ste cijeli dan, a ni iduću noć nećete se dobro naspavati ili odmoriti... Tako ulazite u začarani krug između kave i većeg broja tableta. Kava vas razbuđuje, pijete tablete i ne možete se odmoriti', objašnjava dr. Vidović.

Zaključno, poručuje dr. Vidović važno je znati kako vam psihijatri mogu i žele pomoći, a pomoć morate samo potražiti. Imati psihičkih tegoba ne znači slabost, manju društvenu vrijednost niti grijeh, a psihička bolest jednaka je svim drugim bolestima.