Odgovor je pronađen ondje gdje ga nitko nije očekivao – među zaboravljenim trsovima starih zagorskih sorti vinove loze. Nakon desetljeća tijekom kojih su vinograde osvajali sauvignon blanc, rajnski rizling, chardonnay i druge internacionalne sorte, Zagorje je napravilo zaokret prema vlastitoj baštini - autohtone sorte više nisu tek zanimljivost za kolekcionare i ampelografe. One postaju temelj nove vinske strategije regije, ali i jedan od najvažnijih alata za razvoj vinskog turizma.

Autohtone sorte – najveći kapital hrvatskog vinarstva

Hrvatska se ubraja među europske zemlje s iznimno bogatom vinogradarskom baštinom. Na relativno malom prostoru razvijao se velik broj lokalnih sorata koje su stoljećima nastajale prirodnim križanjima i prilagođavale se mikroklimama pojedinih vinogorja. Mnoge od njih nikada nisu prešle granice svojih lokalnih zajednica, zbog čega danas predstavljaju jedinstven genetski i kulturni kapital. Brojka od 130 autohtonih sorti činjenica je na koju itekako trebamo biti ponosni.

Međunarodne sorte mogu se pronaći na gotovo svim kontinentima. Dok autohtone pričaju priču o prostoru i ljudima. One prestaju biti isključivo sirovina za proizvodnju vina, već postaju dio identiteta regije - njezine povijesti, gastronomije i načina života. Upravo zato posljednjih godina sve više vinskih regija diljem Europe ulaže značajna sredstva u njihovo očuvanje i revitalizaciju.

Takav zaokret nije slučajan. Suvremeni potrošač pije manje nego prije, ali traga za neponovljivim iskustvom. U vremenu kada, primjerice, sauvignon blanc proizvode Novi Zeland, Francuska, Čile, Kalifornija i Južnoafrička Republika – na ukupno više od 140.000ha, tržišna vrijednost još jednog sauvignona, recimo hrvatskog, postaje sve manja. S druge strane, vino proizvedeno od starohrvatske beline, koja raste na svega 3ha zagorskih brežuljaka predstavlja proizvod bez konkurencije. Revitalizacija starih sorata nije više pitanje romantike ili očuvanja tradicije. Ona postaje ozbiljna gospodarska strategija.

Zagorska vinska transformacija

Nekadašnji stereotipi o "kiselišu" i vinima proizvedenima za vlastite potrebe odavno pripadaju prošlosti. Nova generacija vinara ulaže u suvremenu tehnologiju, podiže kvalitetu vinograda i proizvodi vina koja bez problema konkuriraju najboljim etiketama kontinentalne Hrvatske.

Veliku ulogu u toj promjeni odigrale su upravo internacionalne sorte. Rajnski rizling, sauvignon blanc, chardonnay, silvanac, graševina i crni pinot pokazali su se iznimno uspješnima u zagorskom terroiru. Zahvaljujući svježijoj klimi i izraženim kiselinama, Zagorje je počelo proizvoditi elegantna, pitka vina koja prate suvremene svjetske trendove.

Posebno se to odnosi na pjenušce - danas gotovo da nema ozbiljnije zagorske vinarije koja u svojoj ponudi nema barem jednu pjenušavu etiketu, a mnogi vinari upravo su mjehuriće odabrali kao svoj zaštitni znak. Time je Zagorje napravilo važan iskorak i pronašlo segment tržišta u kojem može biti iznimno konkurentno.

Ipak, koliko god nagrađivani bili, sauvignoni, rizlinzi ili chardonnayi sami po sebi nisu uspjeli kreirati prepoznatljiv identitet regije. Najbolje prakse vinskog turizma u svijetu potvrđuju da destinacija svoju privlačnost treba graditi na onome što drugi nemaju. Champagne, primjerice, ima pjenušce, Pijemont nebbiolo i barolo, Rioja tempranillo, Tokaj furmint, a Istra malvaziju.

Čini se kako je Zagorje svoj identitet pronašlo u spoju pjenušaca i autohtonih sorata. I ne, nije riječ samo o marketingu. Starohrvatska belina pokazuje izniman potencijal upravo u proizvodnji pjenušaca - zahvaljujući svježini i prirodno izraženim kiselinama. Volovina crvena daje aromatične i elegantne rosée, modra kosovina demonstrira pitkost crvenih vina, dok dišeča ranina i sokol otvaraju prostor za potpuno nove stilove.

Starohrvatska belina – sorta koja je promijenila pogled na zagorsko vinogradarstvo

Kada bi Hrvatsko zagorje danas trebalo odabrati jednu sortu koja najbolje simbolizira njegov novi početak, izbor bi pao na starohrvatsku belinu. Priča je to koja objedinjuje sve ono što Zagorje treba i može ispričati svijetu – dugu vinogradarsku tradiciju, povijesnu baštinu, znanstvena istraživanja, očuvanje genetskih resursa i stvaranje vina koja prate suvremene tržišne trendove.

Iako je desetljećima bila gotovo zaboravljena, riječ je o jednoj od najstarijih i najznačajnijih europskih sorata vinove loze. Genetska istraživanja pokazala su kako je upravo ona roditelj više od osamdeset poznatih svjetskih sorata. Chardonnay, rizling, frankovka, gamay i brojne druge sorte koje su obilježile europsku vinsku povijest potomci su „Zagorskog Casanove“ – kako od milja nazivaju starohrvatsku belinu.

U literaturi se pojavljuje pod različitim imenima. Poznata je kao gouais blanc u Francuskoj, weisser heunisch u Njemačkoj, dok se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj stoljećima spominje kao bijela, starozagorska ili starohrvatska belina. Dodatnu zabunu stvara činjenica da se naziv "belina" tijekom vremena koristio za čitavu skupinu međusobno sličnih sorata pa su se pod tim imenom često nalazile i začretska, svetokriška, hižakovečka, desinička, mala, pikasta, smudna ili šemnička belina.

Jedna od teorija o njezinu podrijetlu govori kako se u rimsko doba iz Panonije proširila prema zapadnoj Europi. Druga pretpostavlja da je u srednju Europu stigla tijekom ranog srednjeg vijeka. Jedno je sigurno – stoljećima je bila sastavni dio zagorskih vinograda te je oblikovala vinogradarsku povijest ovoga kraja.

Njezina važnost nije bila samo gospodarska nego i društvena. Povjesničari smatraju kako je upravo vino proizvedeno od beline bilo jedan od razloga velikog nezadovoljstva zagorskih kmetova uoči Seljačke bune 1573. godine. Vinogradari su tada plaćali vinske daće bez obzira na urod, a vlastela su zadržavala pravo prvokupa vina po cijenama koje su sama određivala. Za stanovništvo koje je živjelo gotovo isključivo od vinograda takav je sustav značio siromaštvo, glad i dugove. Vino je u tadašnjem Zagorju predstavljalo osnovu opstanka.

U srcu Hrvatskog zagorja starohrvatska belina preživjela je stoljeća ratova, bolesti vinove loze i gospodarskih promjena. A onda, tijekom 20. stoljeća, gotovo nestaje iz proizvodnje. Moderno vinogradarstvo tražilo je sorte koje daju obilnije prinose i lakše se uzgajaju. Belina je polako ustupala mjesto komercijalno isplativijim sortama, a njezina se vrijednost počela zaboravljati. Danas se situacija mijenja - ono što se nekada smatralo manom, postaje prednost: starohrvatska belina daje vina izraženih kiselina, umjerenog alkohola i velike svježine, upravo onakva kakva suvremeno tržište sve više traži. Posebno se uspješnom pokazala kao baza za proizvodnju pjenušaca tradicionalnom metodom, zbog čega mnogi stručnjaci smatraju kako upravo ova sorta može postati zaštitni znak zagorskih pjenušaca.

Dišeča ranina – aromatični dragulj sjeverozapadne Hrvatske

Ova stara sorta ime duguje upravo svojoj najizraženijoj osobini – intenzivnom mirisu po kojemu je bila prepoznatljiva još prije nekoliko stoljeća. Riječ je o sorti koja dozrijeva rano, zadržava svježinu i razvija izraženu cvjetnu aromatiku, zbog čega se nekada često sadila u mješovitim zagorskim vinogradima.

Poput brojnih drugih starih sorata, i dišeča ranina gotovo je nestala tijekom druge polovice 20. stoljeća. Vinogradari su prednost davali sortama koje su donosile sigurnije i veće prinose, dok je ova ostala sačuvana tek na pokojem starom trsu. Zapuštanju je pridonijela i činjenica sorta ima funkcionalan samo ženski cvijet, te joj je u vinogradu potreban drugi oprašivač.

Dišeča ranina danas ponovno privlači zanimanje struke. Enolozi u njoj vide mogućnost stvaranja elegantnih, aromatičnih vina umjerenog alkohola, ali i izvrsnog partnera starohrvatskoj belini u proizvodnji pjenušaca. Najbolji primjer takvog pristupa je pjenušac Albuelis, vinarije Vitus, kupaža starohrvatske beline i dišeče ranine. Dok belina donosi svježinu, strukturu i kiseline, dišeča ranina doprinosi cvjetnim notama, voćnosti i profinjenosti mirisa. Takva kombinacija pokazuje kako autohtone sorte ne predstavljaju samo zanimljiv povratak tradiciji nego mogu dati vina suvremenog stila.

Sokol – sorta koju su sačuvali franjevci

Danas isključivo vezan za područje Klanjca, gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Smatra se da potječe iz sjeverne Italije, ali je tijekom višestoljetnog uzgoja toliko snažno obilježila zagorsko vinogradarstvo da se danas smatra dijelom njegove autohtone baštine. Najveću zaslugu za očuvanje sokola – koji je, uzgred budi rečeno, naziv dobio po istoimenom vinogradarskom položaju - imaju franjevci. Dvadesetak posljednjih trsova pronađeno je upravo u samostanskom vinogradu pokraj Klanjca, odakle je započeo proces njezina spašavanja.

Iako nikada nije bio među najrodnijim sortama, vinari su ga oduvijek cijenili zbog kvalitete vina. Upravo je skromnija rodnost bila razlog zbog kojeg je tijekom prošlog stoljeća postupno nestajao iz vinograda. U razdoblju kada je prioritet bio proizvesti što više grožđa, sorte poput sokola jednostavno nisu bile ekonomski zanimljive. Današnja filozofija proizvodnje vina potpuno je drugačija. Naglasak nije nužno na količini, već na karakteru vina, a upravo se tu sokol pokazuje iznimno zanimljivim - daje ozbiljna, puna i gastronomski zahvalna vina.

Njegov potencijal prepoznale su vinarije Sever i Petrišić, koje već neko vrijeme rade na njegovoj vinifikaciji i pokazuju kako ova gotovo izgubljena sorta može dati vina suvremenog stila, ali izrazito lokalnog karaktera.

Volovina crvena – stvorena za rosé

Ako je posljednjih desetak godina neka vinska kategorija doživjela globalni procvat, onda su to zasigurno ružičasta vina. Nekada doživljavana kao usputni proizvod crnih sorata, danas predstavljaju jednu od najbrže rastućih kategorija na svjetskom tržištu. Upravo se u tom trendu krije velika prilika za volovinu crvenu.

Pretpostavlja se da joj korijeni vode prema Italiji, gdje je nastala križanjem muškata bijelog i mammola, stoljećima je prisutna u vinogradima sjeverozapadne Hrvatske te se danas smatra dijelom zagorske vinogradarske baštine. Nije bila osobito zanimljiva velikim proizvođačima, ponajprije zato što nije davala velike prinose, a tržište je dugo preferiralo druge sorte. No ono što joj nedostaje u količini, nadoknađuje aromatikom.

Volovina crvena razvija, naime, izražene muškatne note koje su kod crnih sorata prava rijetkost. U vinu se pojavljuju mirisi ruže, crvenog bobičastog voća i cvijeća, a pritom zadržava svježinu i eleganciju. Stoga pokazuje izniman potencijal u proizvodnji rosé vina, koja djeluju lagano, pitko i izrazito privlačno širokom krugu potrošača. U vinariji Vitus upravo je od volovine nastao rosé naglašene aromatike i živih kiselina savršeni par za laganu ljetnu hranu ili pak kao podloga za vinske koktele.

Modra kosovina – spašena sa zadnjeg preostalog trsa

Iako je bila vrlo zastupljena u predfiloksernom razdoblju, dugo se smatrala nestalom - sve dok jedan trs nije pronađen u starom vinogradu na području Zlatara. Bilo je to pravo pravcato „arheološko“ otkriće. Stručnjaci su ustanovili da se genetski podudara sa sortom zimettraube, ali predstavlja zaseban klon koji se stoljećima razvijao upravo na području sjeverozapadne Hrvatske. Time je modra kosovina dobila nvou šansu za povratak u vinograde!

Za razliku od većine crnih sorata, modra kosovina ne osvaja snagom ni visokim alkoholima. Njezina su vina elegantna, voćna, svježa i vrlo pitka. Upravo takav stil posljednjih godina postaje sve popularniji među ljubiteljima vina koji traže manje ekstrakcije, manje drveta i više čistoće voća. Prve vinifikacije pokazale su da sorta ima potencijal za proizvodnju autentičnih crnih vina kontinentalnog karaktera, bitno drukčijih od snažnih dalmatinskih ili slavonskih crnjaka. To je još jedan dokaz da se tržišna vrijednost autohtonih sorata ne nalazi u tome da budu bolje od internacionalnih, nego da budu drugačije.

Revitalizacija – projekt za budućnost

Priča o zagorskim autohtonim sortama ne bi bila moguća bez dugogodišnjeg rada znanstvenika, vinogradara i lokalne zajednice. Za razliku od mnogih projekata koji ostanu tek na razini ideje, revitalizacija zagorskih sorata traje gotovo dva desetljeća i predstavlja jedan od najozbiljnijih projekata očuvanja vinske baštine u Hrvatskoj.

Sve je započelo 2006. godine, kada je u vinogradu obitelji Grozaj pronađena starohrvatska belina koja je postala polazište za daljnja istraživanja. Ubrzo se pokazalo da se po zagorskim bregima još uvijek skrivaju posljednji trsovi brojnih gotovo zaboravljenih sorata, od kojih su neke rasle doslovno na rubovima starih vinograda ili uz obiteljske kleti.

Projekt je novu dimenziju dobio 2012. godine uspostavom suradnje Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Krapinsko-zagorske županije i vinarije Vitus. Cilj više nije bio samo evidentirati stare sorte nego ih genetski identificirati, očistiti od virusa, proizvesti zdrav sadni materijal i vratiti ih u komercijalne vinograde. U projekt su kao stručni suradnici uključeni prof.dr.sc Edi Maletić i prof.dr.sc Darko Preiner – vodeći hrvatski stručnjaci za hrvatske autohtone sorte vinnove loze.

U posljednjih 15 godina prikupljene su i identificirane brojne sorte koje su bile na rubu nestanka. Među njima su spomenute starohrvatska belina, dišeča ranina, volovina crvena, modra kosovina, sokol, mirkovača ali i cijeli niz različitih belina – svetokriška, začretska, desinička, hižakovečka, mala, pikasta, smudna i šemnička. Neke će ostati sačuvane prvenstveno kao vrijedan genetski materijal, dok druge pokazuju ozbiljan potencijal za povratak u proizvodnju.

Posebno važan trenutak predstavlja izdvajanje dva bezvirusna klona starohrvatske beline, čime je početkom ove godine otvoren put proizvodnji certificiranog sadnog materijala i ozbiljnijem širenju sorte u vinogradima. Time starohrvatska belina prvi put nakon više od stoljeća dobiva priliku ponovno zauzeti mjesto koje je nekoć imala u zagorskom vinogradarstvu.

Dodatni zamah projektu daje odluka Krapinsko-zagorske županije da u razdoblju od naredne tri godine u 100% - tnom iznosu subvencionira sadnju starohrvatske beline. Osim vinarije Vutus, nove su nasade već podigli Bolfan i Kopjar, čime je poslana jasna poruka da revitalizacija više nije samo znanstveni eksperiment nego stvarni razvojni smjer zagorskog vinarstva.

Autentičnost umjesto kopiranja

Hrvatsko zagorje danas se nalazi u možda najzanimljivijem razdoblju svoje novije vinske povijesti. Kvaliteta vina odavno više nije upitna, vinarije kontinuirano ulažu u opremu i turističku infrastrukturu, pjenušci osvajaju domaće i međunarodne nagrade, a sve više posjetitelja otkriva da između zelenih brega nastaju vina koja bez problema mogu stati uz bok najboljim kontinentalnim etiketama.

Kao šlag na torti, tu je i prvi zagorski vinski hotel Vitus. Smješten u Svetom Križu Začretje, u obnovljenoj kuriji iz 1880. godine, sa 11 moderno uređenih soba poručuje kako tradicija, stare sorte, turizam i suvremena enogastronomija itekako mogu ići ruku pod ruku.

Vinska autentičnost regije postala je najvrjednija tržišna valuta. Upravo zato revitalizacija autohtonih sorata daleko nadilazi pitanje očuvanja tradicije i postaje temelj novog identiteta regije koja je nakon dugog traženja napokon pronašla vlastiti glas. Dobrodošli u jednu od najzanimljivijih vinskih destinacija kontinentalne Europe!