INTERVJU

Zlatko Kopljar: Imamo dovoljno pametnih i iskusnih ljudi i puno smo bolji nego što se prezentira. Nažalost, na djelu je negativna selekcija

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 23.12.2019 08:49
  • Objavljeno 23.12.2019 u 08:30
Zlatko Kopljar

Zlatko Kopljar

Izvor: Cropix / Autor: Tomislav Kristo / CROPIX

Na bijeloj maramici i u svečanom crnom odijelu klečao je ispred svjetskih umjetničkih i financijskih institucija, kopao je rupu na rubu Europe, maljem porazbijao jednu galeriju, dok je u drugoj betonskim blokom zapriječio njezin ulaz. Sve su to dobro poznati radovi Zlatka Kopljara koji se mogu vidjeti na njegovoj izložbi u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, prvoj retrospektivnoj ovoga međunarodno cijenjenog suvremenog umjetnika. Tim povodom razgovarali smo s njim

Zlatko Kopljar (Zenica, 1962.) opire se svrstavanju u određene šprance jer je njegov opus uvijek iznad ili izvan onoga što nazivamo srednjostrujaškom produkcijom, kaže Leila Topić, kustosica njegove izložbe u MSU, koja će trajati do 16. veljače 2020. Na njoj se mogu vidjeti radovi kojima je Kopljar stekao međunarodnu prepoznatljivost, 'K9 Compassion' i 'K9 Comapssion+', ciklusi fotografija na kojima je dokumentirao svoje performanse klečanja pred institucijama koje utjelovljuju ekonomsku, političku i umjetničku moć, poput njujorške burze, Bijele kuće ili Guggenheima.

Tu su i ostali umjetnikovi ključni radovi nastali u posljednjih 29 godina, nazvani uglavnom 'K' - uz dodatak rednog broja (K znači konstrukcija, kaže autor). Među njima su, primjerice, performans u kojemu mu medicinska sestra vadi krv, koju se i danas može vidjeti u posebnom spremniku na retrospektivi, uz video i fotografije izvedbe ('K8', 2002.) te performans iz 1997. 'K2' u kojem je Kopljar maljem porazbijao galeriju u češkoj Ostravi, pozivajući potom i publiku da učini isto. Prije demoliranja šutke im je, ispisanu na papiru, pokazao poruku: 'Ja sam umjetnik koji želi promijeniti svijet'.

Posjetitelji mogu pogledati i performans 'K16' iz 2012., u kojemu je kopao rupu 'na rubu Europe', pitajući se što se to događa, kako se razmišlja i kako se živi u Hrvatskoj, na rubu zapadne misli. Na izložbi su i noviji radovi u kojima se Kopljar, koji je Hrvatsku 2004. predstavljao na Bijenalu u Sao Paolu, bavi svojom trajnom preokupacijom, odnosom prema institucijama, 'K20 Empty' u kojima prikazuje makete MoMA-e i Tate Moderna, ali onako kako će tek izgledati i 'K21 Random Empty', u kojem je na postamente postavio - dva betonska bloka.

'Neki dan gledam izvrstan intervju s Danom Budisavljević koja predlaže da se ratovi zabrane. Nema tome tako davno da ni žene nisu imale pravo glasa. Ili, odgojno se tuklo djecu. A gdje smo sada?'

'Neki dan gledam izvrstan intervju s Danom Budisavljević koja predlaže da se ratovi zabrane. Nema tome tako davno da ni žene nisu imale pravo glasa. Ili, odgojno se tuklo djecu. A gdje smo sada?'

Izvor: Cropix / Autor: Tomislav Kristo / CROPIX

Kad se sada, uz ovu retrospektivu, osvrnete na sve što je iza vas, koji periodi su vam bili najveći izazov?

Bilo mi je teško na samom početku. Pao sam četiri puta na prijemnom na Akademiji u Zagrebu. Uvijek sam bio negdje blizu, ali nikako da upadnem pa me to nagnalo da odem iz ondašnje države, iz Zagreba, što je bilo jako teško. Ali kad sam došao u Italiju, u Veneciju, bilo mi je to apsolutno oslobađajuće. U tih pet godina puno sam naučio. Kao i svima drugima, najteže su mi bile godine rata i poraća, to potpuno neprirodno stanje. Neki dan gledam izvrstan intervju s Danom Budisavljević koja predlaže da se ratovi zabrane. Nema tome tako davno da ni žene nisu imale pravo glasa. Ili, odgojno se tuklo djecu. A gdje smo sada? Nije onda nemoguće zamisliti i ukidanje ratova, zašto to ne bismo napravili, kaže ona. Bilo bi to lijepo. Rat je svakako bio strašan period.

Jedan od radova iz tog poratnog perioda, koji se može vidjeti na vašoj izložbi je 'Ljubavni metak' iz 1996. Možete li se osvrnuti na taj vaš poznati performans?

Bilo je to u periodu kad su u Zagrebu bili prosvjedi za Stojedinicu. Tuđman se vraćao s klinike Mayo, već se znalo da mu je kraj blizu i dešava se cijeli urnebes, ali i silna pozitivna energija na prosvjedima na Trgu. U mom radu ponekad prosijava agresivnost, ponekad je ona nužan element u radu. Spojio sam oružje i metak, kao ubojiti alat i riječ ljubav, koju sam na tri jezika ugravirao na vrh metka, na zrno, i potom ispalio metak. Nastanak rada 'Love shot' bio je vrlo oslobađajući trenutak.

Tema rata devedesetih kod nas je i dan-danas zapravo jako aktualna, kako to komentirate?

Okruženje kakvo danas imamo i međuodnosi, opća društvena klima, nažalost, nimalo se ne poboljšavaju ili se ne poboljšavaju dovoljno brzo. To najviše odgovara političarima koji barataju pojmovima rata i nacije. Običnom čovjeku su u životu puno bitnije druge stvari, kako pristojno živjeti.

Još jedan ključan rad na izložbi je 'K4' iz 2002., kad ste betonskim blokom zatvorili ulaz u MSU, tada Galeriju suvremene umjetnosti na Gornjem gradu. To je bio samo jedan od načina da se pozabavite jednom od vaših čestih tema – ulogom i funkcijom (muzejskih) institucija. Možete li se osvrnuti na taj vaš trajni interes?

Taj rad zamislio sam 1998., ali ga nisam mogao izvesti. Preskočio sam ga i nastavio s novim radovima. Onda je 2002. Roxana Marcoci radila izložbu 'Here Tommorow' u MSU i drugim prostorima i pozvala me da nešto napravim. Prepoznao sam priliku da izvedem K4. Zato je rad i datiran 1998-2002. Htio sam pokazati da institucija Muzeja ne funkcionira kako treba. Jer što su institucije? One su stvar civilizacijskog dosega i društvenog dogovora. Ako ne funkcioniraju to samo znači da smo svi podbacili. Mi imamo imamo dovoljno pametnih i iskusnih ljudi i mislim da smo kao zajednica po kapacitetu i onome što stvaramo puno bolji nego se to prezentira i pokazuje. Nažalost, na djelu je negativna selekcija.

  • +12
  • +9

Zlatko Kopljar

Izvor: Cropix / Autor: Tomislav Kristo / CROPIX

Kroz zadnje radove počeo sam više propitkivati ulogu umjetnika u svemu ovome jer nitko tu nije nevin. Gledajući u cjelini i na svjetskoj razini, muzejske institucije i galerije su jedan vrlo lukrativan prostor. Tu se obrće silan novac i ima tu svega, od najprimitivnije trgovine do trgovanja ideologijama, tabuima i zabranama. Umjetnici su tu vrlo bitan faktor, a to se jako dobro može vidjeti kroz trendove koji dolaze i prolaze, kao i kroz prostor političke korektnosti o kojoj bi se dalo kritički razgovarati. Umjetnici su faktor odgovornosti, bitno je što rade, kako promišljaju, kako se ponašaju, gdje postavljaju svoje, neću reći moralne, nego etičke granice, što se u tom svijetu može, a što ne može. U svemu tome pitam se samo što najviše pati. Vjerujem da najviše pati zapravo sama umjetnost.

Na retrospektivi ste izložili i 'K-19', skulpturu od cigli iz Jasenovca. Kako ste se odlučili Jasenovac tematizirati na takav način?

Tada sam bio u pripremama za snimanje kratkog filma 'K-15', koji se isto može vidjeti na izložbi. Riječ je o rekonstrukciji slavne Brandtove geste klecanja u Varšavi 1970., kad se kao njemački kancelar poklonio žrtvama nacizma u varšavskom getu. Tada sam pripremao izložbu u Berlinu i dogovor je bio da napravim nove radove pa sam se sjetio Willyja Brandta. Primijetio sam da puno stranih umjetnika koji dolaze u Njemačku odmah rade radove o konc-logoru ili gas-komorama što mi se činilo prvoloptaški. Proučio sam Brandta, njegov život i djelo i shvatio da je bio nevjerojatan političar i čovjek i odlučio sam napraviti rad koji se tiče njegove slavne geste i događaja. Međutim, kako je snimanje tog filma bilo jako skupo i kako sam čekao hoću li dobiti novac od HAVC-a, psihološki sam se već počeo pripremati za neki supstitut.

Pomislio sam u tom periodu da bih mogao otići do Jasenovca, da bi mi to pomoglo da dalje vidim kako ću s općenito kompleksnom temom Brandta. U Jasenovcu sam naišao na grupu ljudi iz Rumunjske koji su imali vodstvo kustosa iz muzeja. On je rekao stvar koja me šokirala - da su ustaše pred svoj bijeg demolirali cijeli kompleks logora, sve porušili i spalili. Kad su se ljudi vratili u okolna sela i zatekli sve spaljeno, rečeno im je da kuće mogu graditi od te cigle. Oblio me hladan znoj, pogodilo me. Kratko vrijeme poslije odlučio sam otkupiti jednu ruševnu kuću rađenu od te cigle. Razgradio sam kuću i od cigle napravio pet stupova koje sam postavio na lijevove europaleta jer namjera nije bila samo da komemoriram, nego i da iz tog zajedničkog i takvog iskustva progovorim o onome kakva je situacija danas i da se na osnovu rada može promišljati o onome što je sutra.

Uz rad 'K19', skulpturu od cigli iz Jasenovca

Uz rad 'K19', skulpturu od cigli iz Jasenovca

Izvor: Cropix / Autor: Tomislav Kristo / CROPIX

A 2014. je već doba kad je Jobbik ušao u mađarski parlament, kad jačaju desničarske snage u Nizozemskoj, Njemačkoj, o Francuskoj da ne govorimo i kad već miriše na Brexit. Ključan faktor u tom radu bio je i 'Esej o vječnom fašizmu' Umberta Eca, u kojemu govori kako fašizam nije vatra koja je bila i ugasila se, nego uvijek tinja okolo. Na ovoj izložbi nije izložena cijela instalacija iz 2014., koja je bila ispred Meštrovićevog paviljona u Zagrebu, nego jedan stup jer si nisam mogao dopustiti da opet pokažem cijelo djelo. Bitnije mi je bilo pokazati kako se to radi i da svi koji ga vide razumiju kako bi se to moglo dalje nastaviti raditi i promišljati.

Vaš opus svakako su obilježili i radovi u kojima klečite pred centrima umjetničke i financijske moći. 'K-9', međutim, iz 2010. prikazuje vas na domaćem terenu, a klečite pred grobom Franje Tuđmana na Mirogoju. Otkud Tuđman kao motivacija za nastavak toga serijala?

Tuđman je svakako obilježio epohu i ima puno zasluga oko novonastale države, ali je i puno griješio. Gledao sam nedavno u Nedjeljom u 2 istraživačkog novinara Gordana Malića, koji je o Tuđmanu snimio dokumentarnu seriju koja će uskoro krenuti s emitiranjem. Iznio je u emisiji dosta zanimljivih teza, a jedna od upečatljivih mi je bila kad je, vezano za stalno optuživanje Tuđmana da je kriv za sve, jasno i odrješito upitao: A zašto se mi ne upitamo za što smo mi krivi da sada imamo situaciju i društvo kakvo jest? Dakle, pitajmo se što i kako mi danas radimo ili što bismo mogli raditi kako bi nam bilo bolje i kako bismo došli do pravednijeg društva.

Jedan vaš rad iz 2000., 'K-6', jako je osoban i posvećen vašem ocu. Možete li se osvrnuti na njega?

Moj otac poginuo je 23. rujna 1992. u bombardiranju Bosanskog i Slavonskog Broda. U tom trenu bio je u Slavonskom Brodu s vozačem malog kamiona. I moja mama je bila s njima. Njih dvojica su poginuli na licu mjesta, a mama je lakše ranjena jer je sjedila iza njih. Kasnije, 2000., pozvan sam na sudjelovanje na jednoj izložbi u Slavonskom Brodu koja se doržavala nedaleko od mjesta očeve pogibije. Rad se nametnuo sam i odlučio sam to mjesto obilježiti. Na cesti na kojoj je poginuo bijelim sprejem sam nacrtao pravokutnik i ispod dodao datum njegove smrti, bez točaka. Onda se dogodilo nešto neočekivano na što nisam uopće računao. Kako je to krhka boja, kotači automobila su u roku desetak dana izbrisali znak. Isti trenutak se smisao rada potpuno zaokružio - ne možemo zaboraviti, ali da se definitivno moramo učiti praštati. S mržnjom je nemoguće živjeti.

Kustosica vaše izložbe u MSU, Leila Topić, komentirala je kako su se oduvijek za vaš opus posebno zanimali drugi umjetnici te da ste s obzirom na to 'umjetnik umjetnika'. Taj vaš status, rekla je, potvrđuje i činjenica da jedan od najvećih umjetnika 21. stoljeća, Luc Tuymans, u Zagreb došao samo zbog vaše retrospektive. Kako to komentirate i kako se Tuymansu svidjelo na otvaranju izložbe?

I mene je ta Leilina opaska zatekla. Nadam da je zaista tako kako ona misli ili osjeća. Istina je da su mi među umjetnicima veliki prijatelji, tu su i pokojni Gotovac i Jerman i Demur, zatim Vlado Martek, Dalibor Martinis, Goran Petercol, Josip Klarica, Ivan Posavec, Cvjetanović, Tolj… Puno ih je, a s Tuymansom je bilo, da tako kažem, prijateljstvo na prvi susret, koje traje od 2004. Došao je na otvorenje i s velikom znatiželjom jer je konačno imao priliku vidjeti i neke radove koje ranije nije vidio. Možda je tako kako Leila kaže, a možda nešto leži i u mom radu?

Vašim prijateljima umjetnicima posvetili ste i ciklus 'K-11' iz 2007., u kojima odabrane kolege, Danka Friščića, Toma Gotovca, Vladu Marteka, Željka Jermana, Borisa Demura i druge koji nikad nisu bili mainstream, prikazujete zaboravljene i odbačene, kao 'humani otpad'. Što je potaknulo taj vaš rad?

Čitao sam u to vrijeme Michela Houellebecqa, njegovu 'Mogućnost otoka'. U toj knjizi Houellebecq piše o tome kako zapadno društvo ljude već u njihovoj ranoj starijoj dobi počinje promatrati i tretirati kao humani otpad. I tu je jaz između istoka i zapada. U Japanu, Kini, u Aziji uopće, stari članovi društva jako su respektirani i na njih se jako pazi. Djeca tamo život promišljaju tako da su im u njega uvijek uklopljeni roditelji. Kod nas se to nije totalno izgubilo, ali kad gledate jako napredne zemlje, poput Švedske, stanje po ovom pitanju je prestašno. Čak više nije ni stvar novca ili standarda, nego najosnovnije upućenosti jednih na druge. S tom idejom išao sam prijateljima, s tvrdnjom da ih promatram kao humani otpad, ali u kontekstu umjetnosti u kojoj su uvijek bili na margini. Jednim dijelom su to i sami htjeli. Prikazao sam ih kao da su ni mrtvi ni živi, u nekom međustanju.

Uz rad iz serije 'K11', na fotografiji je pokojni Boris Demur, preminuo je 2014.

Uz rad iz serije 'K11', na fotografiji je pokojni Boris Demur, preminuo je 2014.

Izvor: Cropix / Autor: Tomislav Kristo / CROPIX

A likovna scena danas? Koliko je pratite, kakva vam se čini i ima li među mlađim umjetnicima netko koga biste istaknuli?

O imenima neću jer ne bih volio nekoga ne spomenuti. Uvijek ima kvalitetnih umjetnika, ne puno, pogledajte srednju i stariju generaciju, ni tamo ih nema puno. To je prirodno stanje. Kad 15-20 godina poslije pogledam akademiju na kojoj sam studirao, ljude koji su ozbiljno ostali u ovome, koji su izdržali taj maraton i dalje ga trče, njih je dva-tri promila. Drugi su otišli u druge stvari što je dobro i normalno jer u umjetnosti je puno problema i dosta je toga stvar tvoje osobnosti i ustrajnosti. To je pogotovo tako u našim okolnostima gdje nema ni tržišta i gdje se samo od umjetničkog rada ne može živjeti. Među mladima koji dolaze ima dobrih, ali treba pričekati i vidjeti. Stvar je i u izdržljivosti i ustrajnosti, drugačije ne može. Uvijek treba iznova i iznova, i sebi i drugima, pokazivati da i dalje želim taj maraton trčati kao i dosad. Nema kredita ni popuštanja nikome. Ima, dakle, dobrih mladih umjetnika, a moja im je poruka: Trčite maraton.

Kako vi sada radite, imate li neki svoj prostor u kojem stvarate?

Nemam. Nisam ga nikad ni imao. Nekad mi je to bio problem, ali sada ne jer sam s vremenom razvio metodu da kad uđem u nešto što me zanima, onda dosta čitam, dosta razmišljam i razgovaram s ljudima. Imam vrlo pouzdane i pametne prijatelje koje mogu pitati za mišljenje i savjete, o literaturi koju ne poznajem iz raznih područja. Ima već dosta da sam potpuno odbacio i bilo kakvo skiciranje i zapisivanje pa u šali kažem da mi je atelje u glavi. Odavno sam se potpuno oslobodio i straha od zaborava jer sam shvatio da je vrlo vjerojatno dobro da sam zaboravio ono što sam zaboravio. Da je vrijedilo, ne bih zaboravio. Cijeli proces zapravo ide u smjeru redukcije, što se može vidjeti i po zadnjim radovima, sve se pročišćava.

Što ste zadnje pročitali da vam je bilo sjajno?

Knuta Hamsuna, njegove 'Misterije', izvrsna knjiga. 'Glad' je sljedeća.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!