Kad je Richard Wagner krajem 19. stoljeća osmislio i u njemačkom gradu Bayreuthu sagradio prostor u kojem će se izvoditi isključivo njegova djela, stvorio je predložak festivala kao rituala: hram u kojem se okuplja zajednica glazbenih istomišljenika, vjerna određenoj ideji umjetnosti.

Gotovo stoljeće kasnije, na jednom polju u Montereyju 1967., a potom i u slavnom Woodstocku dvije godine poslije, rođena je nova forma tog istog koncepta, ali s gitarama, blatnjavim cipelama i porukama mira. Na pozornici su se izmjenjivali Jimi Hendrix, Janis Joplin, The Who i Otis Redding, a u publici se stvarao mit o generaciji koja ne pristaje na pravila svojih roditelja.

Ti festivali nisu nastali da bi "trajali" – njihov je smisao bio u trenutku, u energiji mase koja diše isto. Danas su se festivali promijenili, postali veći, komercijalniji, logistički zahtjevniji, ali i dalje ostaju rijetka mjesta zajedničkog doživljaja uživo u stvarnom vremenu.

Dobitna kombinacija u izazovnim vremenima

U povijesnom lancu festivalskih imaginarija, od mitologiziranog Woodstocka, preko suvremenih europskih divova poput britanskog Glastonburyja, danskog Roskildea i mađarskog Szigeta, do regionalnih fenomena poput Exita u Novom Sadu, zagrebački INmusic ne nastupa kao revolucionarna prekretnica ili spektakularni mit, ali ustrajno već gotovo dva desetljeća opstaje na svom jarunskom otoku, između entuzijazma i održivosti, s čvrstim uporištem u pažljivoj selekciji izvođača koja spaja poznata s manje eksponiranim ali glazbeno i generacijski relevantnim imenima.

U tom smislu, INmusic nije festival koji diktira trendove; njegova vrijednost leži u stabilnosti, u činjenici da unatoč oskudnim resursima, lokalnom kontekstu bez infrastrukturne podrške i tržištu koje nije osobito glazbeno rizično, uspijeva iz godine u godinu dovesti relevantna glazbena imena, otvoriti prostor alternativi i održati autonomiju bez velikih sponzorskih kompromisa.

Istodobno, publika INmusica nije izrazito lojalna niti ideološki profilirana, ali svakako nije ni slučajna. To su uglavnom ljudi koji znaju zašto dolaze, znaju koga žele čuti, otvoreni su za nepoznato i uvijek spremni naći nešto novo što vrijedi zapamtiti. Drugim riječima: riječ je o festivalu koji lojalnost proizvodi kroz brend koji je identitet sagradio na glazbenoj selekciji, organizacijskoj stabilnosti i iskustvu publike.

Dok se drugi gase, tu nema improvizacije

Unatoč dugogodišnjoj prisutnosti na kulturnoj mapi, INmusic nikad nije bio festival s jakom institucionalnom podrškom. Grad ga formalno priznaje, ali ne gradi oko njega kulturnu strategiju; država ga prepoznaje, ali rijetko valorizira. Turistički sektor ga navodi u promotivnim brošurama, ali bez stvarnog angažmana. Festival preživljava unatoč toj ravnodušnosti, a donekle možda upravo i zahvaljujući njoj – jer, gdje nema previše pažnje, nema ni previše pritisaka.

Jarunski Otok mladosti, mjesto održavanja festivala, infrastrukturno nije idealan. Tehnički uvjeti svake godine zahtijevaju određenu prilagodbu, no organizacijski, INmusic funkcionira gotovo besprijekorno. Festival godinama pokazuje da se i u ograničenim uvjetima može postići visok logistički standard: od razmještaja pozornica i sanitarnih čvorova do sigurnosnog protokola i preciznog rasporeda izvođača, sve je prilagođeno i učinkovito. Nema kaosa ni improvizacije.

U trenutku kada se veliki festivali drugdje – uključujući i novosadski Exit, koji je nedavno najavio odlazak iz Srbije zbog političkih pritisaka i povlačenja institucionalne podrške – sve češće suočavaju s financijskom neodrživošću, rastućim troškovima i neizvjesnim tržištima, INmusic ostaje postojan. U Velikoj Britaniji, nekoliko etabliranih festivala poput Cambridge Folk Festivala i Africa Oyé morali su ove godine otkazati izdanja zbog naglog rasta troškova i gubitka javne potpore, a najdugovječniji škotski festival Knockengorroch apelira za donacije kako bi preživio.

Ključ je u povjerenju publike

Tržišni pritisci rastu, troškovi produkcije sve su veći, a konkurencija na razini Europe nikad nije bila veća: godišnje se na europskom tlu organizira nekoliko tisuća glazbenih festivala, od lokalnih do megaeventova, što znači da se publika, izvođači i sponzori bore za ograničen broj termina, resursa i pažnje. U mnogim zemljama broj festivala je u porastu, no broj publike stagnira ili opada.

Zatim, festivali poput Primavera Sounda (Barcelona), Szigeta (Budimpešta), Lollapalooze (Berlin), belgijskog Rock Werchtera ili Mad Coola u Madridu imaju ogromne budžete i jake partnere (sponzore, lokalne vlasti), pa mogu nuditi headlinere za koje manji ili srednji festivali nemaju kapacitete. Time postavljaju standard koji publika počinje očekivati i drugdje, iako to nije realno.

U takvom kontekstu, kontinuitet INmusica djeluje značajno, ne zato što je izuzet od problema, već zato što uspijeva održati ravnotežu između glazbenog identiteta, realnih mogućnosti i dugoročnog povjerenja publike. Kulturna vrijednost festivala, pokazuje se, ne ovisi samo o budžetima i glamuru, nego o vrsti odnosa koji uspijevaju uspostaviti s publikom, prostorom i vremenom u kojem se održavaju.

I ove godine veliki headlineri

Dugogodišnji direktor festivala Zoran Marić upravo u tom složenom kontekstu vodi INmusic s naglašenim osjećajem za realnost. Umjesto ekspanzije ili komercijalne spektakularnosti, festival pod njegovim vodstvom bira održivost i programski integritet. Marićev pristup, istodobno operativan i kuratorski, osigurao je da festival preživi promjene u kulturnim politikama, krize sponzorskih odnosa i razdoblja opće nesigurnosti, bez gubitka vlastitog identiteta.

U tom duhu, i ovogodišnje izdanje INmusica pokazuje da se promišljenost u programiranju može održati i u složenim uvjetima. Festival se ne pokušava širiti izvan svojih mogućnosti, ali unutar zadanih okvira nudi sadržaj koji jasno komunicira njegov identitet. Headlineri su pažljivo birani: Massive Attack, legendarni britanski trip-hop kolektiv čiji je mračni, politički nabijen zvuk definirao čitavu jednu glazbenu epohu, dolazi u Zagreb prvi put nakon više od desetljeća, i to s novim audiovizualnim konceptom.

Umjesto otkazanih Kings of Leon, koji su zbog ozljede pjevača morali prekinuti europsku turneju, nastupit će Kasabian, jedan od ključnih bendova britanske rock revitalizacije s početka 2000-ih, poznat po spoju elektronike, gitarskih riffova i stadionskog naboja.

Tu su Air, pioniri francuskog downtempa i elektronike s elegancijom 1990-ih, Michael Kiwanuka, čiji retro-soul nosi i političku težinu i emocionalnu suzdržanost, te St. Vincent, višestruko nagrađivana kantautorica i gitaristica koja uspijeva spajati art-rock estetiku, ironiju i pop strukture u koncertne nastupe visokog intenziteta.

Manje razvikana ali relevantna imena

Fontaines D.C., The Murder Capital, Yard Act i The Streets svatko iz svog rakursa mapiraju suvremeni britanski urbani nerv, dok Kim Deal, legendarna basistica Pixiesa i The Breeders, donosi dragocjenu dozu alternative u ženskom ključu. Foster the People, poznati po indie hitovima s početka desetljeća, predstavljaju pop-pogon festivala, dok su Seun Kuti & Egypt 80, sin i nasljednik velikog Fele Kutija, tu kako bi afrobeatom proširili ritmički spektar.

Uz glavni niz izvođača prepoznatljivih i široj publici, program INmusica tradicionalno obuhvaća i manje razvikana, ali glazbeno vrlo relevantna imena: Sprints, Sailor Honeymoon, The Pill, Mitsune, Press Club, Yard, Nemeček i Ki Klop čine prostor otkrića. Domaću i regionalnu scenu predstavljaju Lika Kolorado, Tidal Pull, stereosister, Neven, balans, Lelee, Žena, Škofja Loka, Monohrom, Vagina Corporation, Nejc Pipp i drugi – svi kao dio stvaranja osjećaja lokalne prisutnosti unutar međunarodnog okvira. INmusic tako ponovno uspijeva postaviti ravnotežu između poznatog i novog, domaćeg i stranog, urbanog i ekscentričnog.

Na Silent partyju pleše se do jutra

Osim glazbenog programa, važan dio identiteta INmusica čine i popratni sadržaji, koji ne služe kao dopuna glavnom programu, nego kao njegov produžetak. Silent party, večernji program s bežičnim slušalicama, već je godinama omiljeni format za publiku koja želi ostati duže, ali ne nužno glasnije. Tu su i tematski DJ setovi, zvukom oblikovane chill zone, kao i manji prostori u kojima se odvijaju radionice, promocije, mikro-nastupi i spontani susreti izvođača i publike.

Kamp je odavno prerastao u zasebni festivalski teritorij, s vlastitom dinamikom i publikom koja u Zagreb dolazi isključivo zbog tog trodnevnog ritma. Iako infrastrukturno jednostavan, kamp funkcionira ne samo kao mjesto za spavanje, nego kao privremena zajednica, mjesto upoznavanja, doručaka na prostirkama i glazbenih prijepodneva iz prenosivih zvučnika. Tu je i gastro zona, koja se svake godine širi i profilira, s ponudom koja balansira između festivalskog standarda i domaćih proizvođača.

Tri dana zajedničkog disanja

Svi ti elementi stvaraju cjelovito festivalsko iskustvo koje ne ovisi samo o velikim imenima, nego o ritmu prostora, sitnim sadržajima i načinu na koji se publika kreće kroz dan. U tom smislu, festivalska struktura funkcionira kao glazbena mapa: dovoljno široka da obuhvati različite senzibilitete, ali dovoljno fokusirana da ne izgubi oblik.

Već gotovo dvadeset godina, INmusic je upisan u kolektivno iskustvo generacija koje su, iz ljeta u ljeto, oblikovale vlastitu festivalsku rutinu na Otoku mladosti. U tom je smislu postao dio urbanog tkiva Zagreba, ne zato što je integriran u kulturne politike, nego zato što ga je grad, ili barem njegov određeni sloj, upisao u vlastitu kulturnu imaginaciju.

Iz godine u godinu ondje nastaje privremeni mikrograd: nekoliko pozornica, kamp, pokoji ludi štand i tisuće ljudi koji dolaze ne samo zbog izvođača, nego i zbog onog nečeg što se teško imenuje, a lako prepozna – osjećaja da su, barem na tri dana, dio nečega što nije algoritamski određeno. Nečega što diše.