‘Oko 17 milijuna ljudi u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori govore varijacije jezika koji je nekad bio poznat kao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Doduše, službeno je jezik koji je ujedinjavao Jugoslaviju nestao kao i ova država. Umjesto toga, sada ima četiri naziva: bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski. No jesu li svi oni isti jezik?’, pita se The Economist te navodi da je odgovor ‘jasno da’ ako se pita skupinu lingvista i nevladinih udruga iz četiri spomenute zemlje.

U sklopu projekta Jezik i nacionalizam oni su 30. ožujka objavili Deklaraciju u kojoj konstatiraju da je riječ o ‘policentričnom jeziku’ koji je po tome sličan engleskom, njemačkom i arapskom.

‘Inzistiranja na tome da se srpsko-hrvatski smatra četirima različitim jezicima dovodi do niza apsurda’, piše The Economist i navodi nekoliko primjera, poput službene stranice bosanskohercegovačke vlade na kojoj se objavljuje na četiri jezika: engleskom, bosanskom i hrvatskom na latinici te srpskom na ćirilici. ‘No političarima iz regije ne trebaju prevoditelji kada se sastanu’, piše londonski list. Kao ‘vrhunac apsurda’ The Economist spominje fotografiju kutije cigareta na kojoj piše ‘Pušenje ubija’, dvaput na latinici - odnosno hrvatskom i bosanskom - i jednom na ćirilici - odnosno na srpskom jeziku - iako je sve napisano na isti način.

‘Kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta, svađa oko jezika je politički motivirana’, piše The Economist i navodi da srpski nacionalisti vide Deklaraciju o zajedničkom jeziku kao način da se oslabe veze između Srba u Srbiji i bosanskih Srba te Crnogoraca.

‘Nacionalistički nastrojeni Hrvati pak smatraju da je borba za državnu neovisnost povezana djelomice s borbom akademika koji su 1960-ih inzistirali na tome da je hrvatski zaseban jezik. Ako jest, onda su Hrvati poseban narod, a ne Jugoslaveni, argumentirali su’, piše The Economist i zaključuje da ‘obični ljudi ne brinu previše o ovoj temi’ te kada nekoga pitaju govori li njihov jezik često koriste izraz ‘naški’.