Program Meštart, koji je kustosica Barbara Vujanović 2009. započela u Atelijeru Meštrović u Zagrebu, u subotu, 20. prosinca od 12 sati otvorio je izložbu Ane Kuzmanić 'Dijalog I, II i III'. Ana Kuzmanić diplomirala je slikarstvo u Zagrebu i magistrirala u Edinburghu. Zaposlena je na Sveučilištu u Splitu, a do sada je postavila četrdesetak samostalnih i skupnih izložbi u desetak zemalja.

Zaintrigirana Meštrovićevim prikazima majčinstva, odlučila je osvijestiti ulančanost tih iskustva koja su ujedno vječna i ista, ali i efemerna, neponovljiva. Vlastite je trenutke prikazala na tom tragu naglašavajući ga aspektom nematerijalnosti. Njezin se dijalog s umjetnikom različite generacije, medija i spola ostvaruje u dijametralnoj suprotnosti njezinih videa, svjetlosnih i zvučnih radova te ženskoga iskustva i njegove čvrste materije, figurativne forme i muške pozicije.

Ivan Meštrović stvarne je žene iz svoje okoline pretvarao u bogorodice, mitska bića i opsežne pojmove poput pojma domovine ili povijesti. Umjetnica ih u svojim dijalozima stavlja u kontekst suvremenosti.

S Anom Kuzmanić razgovarali smo nakon odlično posjećenog otvaranja izložbe.

Možete li objasniti na koji način u svojim radovima stupate u dijalog s obrisima ideoloških, rodnih i drugih konstrukcija majčinstva reflektiranih u Meštrovićevu radu?

Radi se o mnoštvu isprepletenih dijaloga koji se protežu kroz vremensko razdoblje od cijelog stoljeća. Od smrti Ivana Meštrovića do danas, naše društvo se izmijenilo do neprepoznatljivosti. Međutim, mnogi društveni odnosi ostali su vrlo slični kao i nekada. Iako nema sumnje da je društvo načinilo velike iskorake u smjeru povećanja prava žene i djeteta, ideološka konstrukcija majčinstva oblikovana je vrlo sličnim silama kao i u vrijeme Ivana Meštrovića – tradicijom, religijom, dominacijom muškog principa.

Dekonstrukcijom kulturoloških obrazaca koji su oblikovali rad Ivana Meštrovića ova izložba izravno dekonstruira kulturološke obrasce koji oblikuju današnje društvo. Fokusirajući se na mehanizme koji vladaju suvremenošću, dijalozi prezentirani u ovoj izložbi izravno su usmjereni na društvenu kritiku i društvenu promjenu. Kroz različite intimne dijaloge, Ivan Meštrović zadobiva novu relevantnost u hrvatskoj svakodnevnici i pretvara se u učitelja koji nam pomaže da razumijemo sadašnjost i oblikujemo drugačiju, pravedniju budućnost.

Kako 'formom ženskoga narativa, u srazu između tradicionalne kiparske forme i suvremene audiotehnologije' povijesni arhetip majke zadobiva novi glas?

U katalogu izložbe kustosica Barbara Vujanović kaže: 'Ivan Meštrović stvarne je žene iz svoje okoline pretvarao u Bogorodice, mitska bića i opsežne pojmove poput pojma domovine ili povijesti'. Kao suvremena žena i majka, međutim, nikako se ne mogu poistovjetiti ni s jednim od tih pojmova. Teško je biti Bogorodica i domovina, i boriti se za umjetničku karijeru, i raditi za novac, i biti dobra majka. U mom svijetu, povijesni arhetip majke oblikovan ranije spomenutim društvenim silama poput tradicije i religije naprosto ne drži vodu.

Svaki arhetip sadrži univerzalno i partikularno, prirodne datosti i društvene konstrukcije. Primjerice, fizički ritam djeteta – hranjenje, presvlačenje, spavanje – isti je otkako je svijeta i vijeka.

Audiodokumentacijom jednog običnog dana bilježim onaj aspekt majčinstva koji bitno mijenja moj život, čija se društvena konstrukcija znatno razlikuje od Meštrovićevih arhetipa i koji se rijetko glorificira u povijesti umjetnosti.

Što Vas je najviše inspiriralo za ove radove: životno razdoblje kao u recentnim 'dijalozima', efemeralnost svijeta kao takvog, određeni materijali?

Dijalog I inspiriran je prolaznošću materijala poput drveta i kamena, koja reflektira i opisuje prolaznost ljudskog postojanja. U uvećanom videozapisu napuknute i crvotočne strukture kipa možemo vidjeti vlastite strije, staračke pjege i druge anomalije koje se bez naše volje pojavljuju na našim tijelima. Na taj način, 'Dijalog I' prikazuje čovjekovu nemoć u odnosu na prirodne procese poput starenja, trudnoće, propadanje materije. Dijalog II i Dijalog III inspirirani su vrlo specifičnim životnim razdobljem u kojem se nalazim i novim identitetom majke koji se formira u tom razdoblju. Oni se bave odnosom intime i društva, osjećaja i zakona, mojim osjećajem majčinstva i društvenom konstrukcijom majčinstva.

Ova izložba stvorila je značajan odmak od tema kojima se inače bavim i načina na koje im pristupam. Dijalog I, II i III nastali su iz mog intimnog dijaloga s Meštrovićevim radovima i nisu karakteristični za moj umjetnički opus. Međutim, vjerujem da će proces kritičkog promišljanja tema obrađenih u ovoj izložbi zasigurno utjecati i na neke moje buduće radove.

Program MEŠTART započet je 2009. u Atelijeru Meštrović u Zagrebu u cilju aktualizacije i novoga čitanja opusa Ivana Meštrovića suvremenim umjetničkim izričajima.

Suradnici na izložbi bili su Martin Semenčić, Milan Bajić, Neno Paut, Darko Trempetić i Viktor Popović