Poštovana gospođo Lemić,

sredinom srpnja o. g. dobila poziv na sudjelovanje u stručno-znanstvenom skupu „100 godina palače Lubynski“, datiran 17. 6. 2013., s dijelom nečitkim, rukom pisanim potpisom.

Zgrožena sam formulacijom „palača Lubynski“, čime se očito misli na zgradu Kr. sveučilišne biblioteke ili na staru zgradu Sveučilišne i nacionalne knjižnice, što bi bilo točno iz aspekta povijesti i sadašnjosti.

Palača (palais, palace, Palast, palacio, palazzo, palac, paleis, palau, palats) pojam je za gradsku vladarsku ili aristokratsku rezidenciju, odnosno, vladarsko upravno sjedište, za razliku od izvangradskog dvorca. Dakle, za raskošna, monumentalna, reprezentativna profana zdanja. U utemeljiteljnom razdoblju (Gründerzeit) u duhu hipertrofije semantičkih obilježja arhitekture, iza kojega stoje pogledi i pretenzije novih bogataša, bilo građana bilo novije aristokracije, obilježje palača nadijeva se raskošnim zgradama koje, međutim, nisu samo rezidencije investitora nego i najamne stambene kuće za bogate. (Primjer u Zagrebu: palača baruna Dragutina Vranyczanyja, danas Arheološki muzej ili palača conte dr. Ivana Burattija, danas Vrhovni sud RH). Potkraj tog razdoblja, u belle-époque, neke nove javne zgrade obilježavaju se palačama, primjerice, Grand-Palais u Parizu. Kasnije i u 20. stoljeću neki luksuzni hoteli dobivaju atribut „Palace“ (Azurna obala, Las Vegas), a iznimno i pokoja monumentalna javna palača (parlamenta, napr.)

U Evropi ne postoji knjižnica koja bi se nazivala „palačom“. Nazvati zgradu zagrebačke biblioteke „palačom Lubynski“ značilo bi da je riječ o palači Rudolfa Lubynskoga (kao njezinoga vlasnika). Kako bi bilo da se, primjerice, znamenita Bibliothèque Sainte-Geneviève u Parizu nazove Palais Labrouste, prema imenu projektanta? To bi izazvalo samo porugu i smijeh zbog ignorancije.

Drugi razlog tom apsudnom preimenovanju razabirem u sustavnom negiranju postojanja Sveučilišne i nacionalne knjižnice u zgradi u kojoj je sada Hrvatski državni arhiv. To se izrazilo nedopustivim uklanjanjem povijesnog natpisa s glavnog pročelja, to se jasno vidi u svim prilozima na internetu koje potječu od Hrvatskog državnog arhiva, napokon iz ovoga naziva simpozija.

Tu činjenicu zapazili su mnogi. Iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba dobila sam informaciju kako mu je svojedobno sugerirano da ne reagira na uklanjanje povijesnog natpisa zbog „političkih razloga“. Svi znamo da je zgrada projektirana za biblioteku, da je ban Nikola pl. Tomašić želio da se u nju naknadno smjesti i Arhiv. Koegzistencija je postojala do iseljenja NSK u novu zgrada, što je povijesna činjenica.

Zato vam savjetujem da izmijenite naslov simpozija, jer iza predloženoga ne mogu stajati tako ozbiljne i autoritativne nacionalne institucije kao što su Hrvatski državni arhiv, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Institut za povijest umjetnosti. Bila bi kulturna sramota ustrajati na tom naslovu.

Pismo ću proslijediti ravnateljici NSK, gđi Dunji Seiter Šverko i ravnatelju IPU dr. Milanu Pelcu, zaključuje Snješka Knežević.