INTERVJU: danijel žeželj

'Slikarstvo je počelo kad se crtalo ugljenom i pišalinom; danas je umjetnost ekskluzivna operacija'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 13.07.2017 09:29
  • Objavljeno 12.07.2017 u 10:37
Danijel Žeželj u zagrebačkoj Galeriji Greta

Danijel Žeželj u zagrebačkoj Galeriji Greta

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Jakuš/PIXSELL

Na Pulskom filmskom festivalu u animiranom programu prikazuje se film 'Crvenkapica Redux' slavnog domaćeg vizualnog umjetnika, slikara, autora stripa, grafičara i ilustratora Danijela Žeželja, koji tim povodom otkriva zašto je odabrao baš tu priču, voli li više solirati ili surađivati, je li bilo teško sa stripa prijeći na animaciju te što misli - koja je smrtna kazna umjetnosti

Izložba sa Sebastijanom Dračićem dobila je lijepe kritike. Kako ste Vi zadovoljni i kako Vam se uopće čini taj koncept Galerije Kranjčar, 'Mentalni sklop', odnosno 'mentor-sljedbenik', taj oblik dijaloga?

Koncept 'mentor-sljedbenik' funkcionira i ima smisao i svrhu zato što je široko postavljen. Nisam mentor i Sebastijan nije moj sljedbenik, on ima vlastiti jezik i identitet i ja mogu slijediti njegove radove koliko i on moje, ali veza postoji u nekim temama, u tragovima naracije u našim radovima, u istraživanju negativne utopije koja istovremeno nosi elemente humanosti i nade. U prostoru galerije, koji je sjajan, i u zajedničkom postavu, radovi su se povezivali i nadopunili, stvorili neku novu, treću priču.

Dugo godina radite seriju multimedijskih izvedbi koje miješaju glazbu sa slikanjem u stvarnom vremenu. Iz dosadašnjeg iskustva, što takva prezentacija znači publici, kakve su reakcije? I koje je dosad najneobičnije mjesto u kojem ste radili ovaj tip projekta?

Zadnjih godina radim s nizom glazbenika, a najnoviji projekt onaj je s talijanskim multiinstrumentalistom Stefanom Bechinijem. Naslov našeg projekta je 'Sweatshop' i pod tom kapom planiramo realizirati ciklus performansa u sljedećih nekoliko godina. Upravo prezentiramo drugi performans 'Kinesis' u Italiji. Live painting + live music eksperiment je scenske naracije u kojem slika nastaje unutar vremena glazbe i obratno. Najneobičnije mjesto u kojem je izveden takav performans je Harvey Theater u Brooklynu (performans 'Brooklyn Babylon' nastao u suradnji s Darcyjem Jamesom Argueom i big bandom Secret Society). Harvey Theater otvoren je 1904., u jednom periodu bio je dvadeset godina napušten i kad je ponovo otvoren, sačuvali su ga u onakvom stanju u kakvom su ga zatekli pa izgleda kao bombardirano kazalište s modernom tehnologijom i gledalištem za 800 ljudi. Postapokalipsa i savršena scenografija za 'Brooklyn Babylon'.

  • +2

Brooklyn Babylon

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Danijel Žeželj

Što Vam se čini da je likovnom umjetniku danas najbolji ili najbrži ili najsretniji, kako god se volite izraziti, način da se predstavlja? Ili, što se Vama kao i pripadniku publike sviđa, kakve izložbe, performansi?

Prezentacija u likovnosti postaje dio kreativnog procesa, osim ako autor želi da njegov rad ostane nevidljiv. Prezentacija treba kanal, a galerija je jedan od kanala. Koncept izložbe kao niza radova, slika, skulptura u galerijskom prostoru je, po mom mišljenju, postao format prošlosti, osim ako sam prostor galerije nije iskorišten kao aktivan element izložbe. Slika može biti slikana za nečiju spavaću sobu ili trpezariju, ali to je tužna sudbina jedne slike, ili može biti mišljena kao most između smrti i beskonačnog, kao što je mišljena kroz veći dio povijesti zapadne civilizacije jer je slikarstvo uglavnom bilo sakralno i slika je bila odgovornost i nužnost. Danas je do takve slike teže doći jer je kategorija duhovnosti devalvirana, ali apsolutno postoji, od Franza Klinea, preko Rothka, Beuysa, Kiefera, Richtera, Kentridgea, Paladina i mnogih. Problem je to što umjetnost postaje ekskluzivna operacija, a Venecijanski bijenale, Kassel, Miami itd. korporacijski su sajmovi. Ekskluzivnost je smrtna kazna umjetnosti. Slikarstvo je počelo u pećini kad se crtalo ugljenom i pišalinom.

Don Quixote

Don Quixote

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Danijel Žeželj

Često ste znali spomenuti kako je strip mnogima još uvijek na razini Mickeyja Mousea, u smislu prve asocijacije. Stoji li to još i ako jest, što biste rekli zašto je tako, unatoč toliko dugoj i šarolikoj povijesti stripa?

Mislim da stoji, u smislu da i dalje postoji široko mišljenje da strip ne treba i ne može obuhvatiti raspon emocija ili razmišljanja kao druge forme, poput filma ili književnosti. To je dokazana glupost i snobizam, jer strip je jedna od najvitalnijih umjetničkih formi danas, a možda i zato što je oslobođen pretenzija i očekivanja koje su postavljene pred druge medije. Na primjer, strip album 'Ekvinocij' Cyrila Pedrose (inače u Hrvatskoj ga je izdala sjajna Fibra) monumentalno je umjetničko djelo, autentično u svom stripovskom formatu, remek-djelo stripovskog jezika i remek-djelo umjetničke komunikacije. Strip nema teorijsku podršku i analizu ili konstruktivnu kritiku kakve imaju kazalište, književnost, film itd., i bez tog elementa ostat će marginaliziran, kao jezik ulice. I meni se upravo to sviđa.

Vaša filmska adaptacija Crvenkapice dio je programa ovogodišnjeg Pula film festivala. Što Vas je privuklo baš toj priči?

Crvenkapica je uvjetno dječja priča, sastavni dio zapadne mitologije, s nizom simbola koji su duboko ukorijenjeni u naš moralni sistem. Kao i kod svih mitova, mogućnosti interpretacija su razne. U filmu 'Crvenkapica Redux' mene je zanimao muško-ženski odnos, suprotstavljanje destruktivne i kreativne energije, agresije i otpora, ispitivanje granica prihvatljivog i zabranjenog. Lovac, Crvenkapica i Vuk likovi su koji hrane i uništavaju jedan drugog, zatvorenici istog kruga koji se vrti i ponavlja. Postoji izlaz, ali samo za jednog. Stilski, film je inspiriran crno-bijelim nijemim filmovima s početka prošlog stoljeća, poput filmova ruske avangarde i njemačkog ekspresionizma.

Što Vam je bio najveći izazov u prelasku na animaciju?

Proces rada. Animacija zahtijeva drugu vrstu strpljenja i organizacije, postupak je dugotrajan prije vidljivih rezultata, mogućnosti korekcija materijala su ograničene. Za mene je taj proces previše tehnički i racionalan, premalo organski. Ali ono što je neizmjerno privlačno su filmski jezik, montaža, ritam, glazba i kombiniranje svih tih elemenata u narativnu nit.

Nedavno ste tu u Hrvatskoj imali i izložbu 'Divlji detektivi'. Mnogi često Vaš rad isprepliću s glazbom, što stoji, ali Vama je i književnost izuzetno jak utjecaj.

Književnost, slikarstvo i film meni su najvažniji utjecaji i konstantna hrana (strip na svoj način objedinjuje sva tri elementa). Čitam svašta, bez sistema i plana, žao mi je da ću otići a neću pročitati sve što bih htio. 'Divlji detektivi' su moja osobna posveta literaturi i piscima, odnosno svima koji koriste riječ kao početak (neki od portretiranih ne bi se definirali kao književnici). To je moj osobni Panteon, izvor neke nade i poticaja, kao kad se popneš na brdo i nađeš kamenje složeno u mali stup, znači netko je tu bio, ostavio trag.

  • +1

'Divlji detektivi'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Danijel Žeželj

Puno ste surađivali, dosta radili i samostalno. Što Vam, ipak, na kraju dana više odgovara: Soliranje, u smislu imanja kontrole kroz cijeli proces, ili kreativno ispreplitanje?

Odgovara mi i jedno i drugo jer se ti procesi nadopunjuju. Uglavnom radim sam, crtanje i slikanje su vučje profesije. Imati kompletnu kontrolu nad projektom ujedno znači zatvorenost unutar vlastitih ograničenja. Rad s drugim ljudima otvara vrata i prozore. Za mene je rad na multimedijalnim projektima (live painting + live music) nastao i zbog želje da izađem iz fizičkog i mentalnog prostora crtanja i slikarstva i da naučim neke nove metode rada, nove alate. I u stripu rad s kvalitetnim piscima otvara nove teritorije i prisiljava te da uđeš u zonu koju bi po liniji manjeg otpora radije izbjegao.

Strip 'Starve' iz 2016. s Brianom Woodom

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Danijel Žeželj

Koje novitete ili pomake primjećujete što se tiče stripa, ili trendove, tu kod nas i uopće? Koliko, usput, prema Vašoj ocjeni, tu pratimo što se zbiva tamo vani i imamo li, možda još važnije, neki vlastiti strip-pečat koji se može izdvojiti?

Nisam tu mjerodavan, usputno pratim strip i do mene stvari dolaze stjecajem okolnosti, iz druge i treće ruke, ali čini mi se da je podijeljenost 'onoga tamo' i 'ovoga ovdje' manja nego što je ikad bila. Dijelom zahvaljujući internetu i direktnoj komunikaciji svih sa svima, dijelom zbog ukidanja iluzije centra. Ali čini mi se da strip kao forma, upravo zbog protočnosti informacija i razmjene, zbog novih tehnika, obogaćuje svoj jezik i puno slobodnije koristi i kombinira sliku, riječ, montažu, ritam. Najbolje u stripu tek dolazi.

Minotaur

Minotaur

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Danijel Žeželj

Na čemu trenutno radite?

Na strip serijalu 'Resistance' s američkim piscem Alesom Kotom, a priča je direktna refleksija post-post-post-trenutka u kojem živimo. Izdavač je Image, prva epizoda izlazi u studenom, a imat ćemo ih najmanje 12, preko 250 stranica. Dalje ćemo vidjeti - tko živ, tko ne. Paralelno imam projekt o drogama, seksu i rock'n'rollu, za američki Heavy Metal, a ne smijem reći naslov i tko je pisac. I onda Sweatshop sa Stefanom i neke manje projekte u razradi.

A projekt Petikat, gdje ste trenutno?

Petikat je umjetnička radionica, skupina prijatelja i zanatlija koji kroz nju realiziraju osobne ili zajedničke projekte. Petikat nema plana i programa, angažman je slobodan i neobavezan, ne funkcioniramo kao organizacija, već od projekta do projekta, ali zapravo konstantno jer svih nas pet (Boris Greiner, Boris Cvjetanović, Hrvoje Đukez, Stanislav Habjan i ja) konstantno nešto radimo. Možda upravo zbog nedostatka preciznog koncepta ili plana još uvijek postojimo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi