Šentijina knjiga bavi se ponajviše politikom u povodu leksikografije, s time da je njihova profesionalna suradnja na leksikografiji u radnim razgovorima (od listopada 1971. do kolovoza 1981) gotovo u pravilu odlazila u političke sfere, i to kako aktualne tada, posedamdesetprvaške, tako i u Krležine povijesne, pa na neki način, kako će se kasnije pokazati, i budućnosne ekstemporacije.

Imajući pritom na umu da je Krleža Šentiju namjestio u Leksikografski zavod zapravo da ga spasi od političkih progona nakon sloma nove politike hrvatskoga vodstva iz 1971, ti su razgovori bili obostrano duboko ozbiljni i sasvim otvoreni. Tako autor u pregovoru piše da se Krleža našao u moralnome i političkom procijepu: na jednoj strani, proskribirani su i progonjeni njegovi prijatelji i znanci – još jedan odred žrtava nemilosrdnih političkih mlinova koji ciklički melju Hrvatskom svakih nekoliko desetljeća, a njega učvršćuju, na kraju životnoga puta, u dosljednome filozofskome pesimizmu: da ničega novoga nema po hrvatskim nebom i da novoga ne bude bilo. A, na drugoj strani, onoj tada pobjedničkoj, naći će se i onih koji će više puta snaći u raznim, novima lomovima i onih za koje Šentija kaže da djeluju kao 'legija službenih egzekutora, zbor 'mjerodavnih faktora', s kojima je on (Krleža) ostao u redovitim korektnim, čak dobrim odnosima, a koji aktualnu političku i i sudsku represiju obrazlažu razlozima dalekosežnije zaštite Hrvatske, po klasičnome obrascu izbjegavanja većeg zla.' Inače ta samoopravdavajuća retorička teorija dalekosežnije zaštite i izbjegavanja većeg zla postala je mantra za nemali broj tada zamišljenih Hrvata, a prihvatljiva i uvjerljiva kada su usvajani amandmani i kada je proglašen Ustav iz 1974, koji je garantirao republička prava na neovisnost, a koje je Hrvatska, nota bene, konzumirala tek uz Domovinski rat. Zbog toga što je Josip Šentija bio primjeren i invokativan Krležin sugovornik, njegova je knjiga sačuvala mnogo o onom dobu što ga je prekrivala famozna hrvatska šutnja. Krležin neposredan, živ, slikovit govor, kaže Šentija u intervjuerskom pogovoru, bio je jednako tako snažna dara kao i dar pisanja: 'Što je napisao ostalo je. A što je izgovorio – odletjelo je, ako njegovi povlašteni slušatelji nisu zabilježili, koliko su mogli.' Šentija je očito znao i pitati i slušati, što je sasvim razvidno iz krležijanske rečenice njegova sugovornika, a sva je sreća što je što je sve bilježio gotovo odmah nakon susreta.

Predragu Matvejeviću, pak, svome zacijelo najpoznatijem razgovorniku, Krleža je, iako oduvijek sumnjičav prema svim tehničkim spravama za snimanje, ipak ponekad dopustio da se i snimaju njihovi razgovori. Tome se može zahvaliti da se danas može čuti njegov glas, a koji je i na CD-u u prilogu osmoga, dopunjenoga i proširenoga izdanja Matvejevićeve knjige Razgovora s Krležom. Na tom zanimljivome nosaču zvuka pitanja postavlja mladalačkim glasom Predrag Matvejević, a Krleža odgovara, mnogima će biti iznenađujuće, zvonkim, krepkim glasom, odlične književne štokavske artikulacije, iako tada kada je snimano 1980/81. nije više mlad čovjek, (rođen je 7. srpnja 1893). Neke Krležine odgovore čita Rade Šerbedžija koji se nagovorio Krleže u svojoj glumačkoj karijeri, a bard govori o susretu s Titom 1939. u Šestinama, sibirskim grobovima, sukobu na ljevici, dramatizaciji Banketa u Blitvi, i tu se otkriva kao spretan dramaturg pomalo odmaknut od sebe kao autora teksta koje se dramatizira. I nije to rijedak slučaj u Krleže. On kao stvaralac, piše Matvejević, često raspravlja o problemima stvaralaštva. Pisac polemizira s tendencijom u pisanju. Umjetnik razmišlja o svrsi umjetnosti. U 'Razgovorima s Krležom' Matvejević je itekako vodio računa o Krležinoj konverzaciji. Nastojao je, kako kaže, sačuvati odnos njegova govora i pisma. Za ilustraciju toga sjajan je sljedeći često isticani citat: 'U igri crnoga i bijeloga, ja sam svijet uvijek gledao više s crne strane… Pisac mora shvatiti da ovoj civilizaciji, koja na momente naliči na željezničku nesreću grandioznoga stila, ambulantna kola i medicina potrebniji su nego išta drugo. Književnost nije smotala svoje barjake niti se predala na milost i nemilost bestijalnosti i gluposti, usprkos svemu.'

Ne pršti li tu Krleža iz svake, ne rečenice, nego riječi?! Matvejević je očito znao kako to sačuvati, fiksirati. Pisac ovih redaka pamti rečenoga pisca Matvejevića kao mladoga sorbonskoga doktora (s tezom iz komparativne književnosti i estetike) koji u lipnju 1968. koji oduševljeno govori studentima u Studentskom centru u Zagrebu o tome što se događalo u tada svjetskim najpoznatijim studentskim demonstracijama u Parizu, što je on tamo doživio, govori o planetarnim razlozima svekolikoga mladalačkoga bunta, a 1969. godine, s njim u razgovoru, stari Krleža upozorava mlade buntovnike da će i i oni 'vidjeti ostvarenje svojih ideala', kao i njihovi lijevi predšasnici, pa i on sam. I vidjeli smo.

Hoće li i Matvejević vidjeti ostvarenje svojih ideala, primjerice hoće li doživjeti, primjerice, izlazak kritičkoga izdanja Krležinih sabranih djela, za koje stručnjaci kažu da ne znaju hoće li to biti za četrdesetu ili pedesetu godišnjicu smrti velikoga klasika? Živi bili pa vidjeli!