BEJAHAD

Preživjeti holokaust u Berlinskom undergroundu

30.08.2011 u 10:53

Bionic
Reading

U sklopu dvanaeste po redu Židovske kulturne scene Bejahad u Opatiji se predstavila zajednica Židova iz Berlina

Program 'Berlin pozdravlja Bejahad' počeo je predavanjem Hermanna Simona 'Židovi Berlina danas'. Hermann Simon diplomirao je povijest, rođeni je Berlinčanin, a odgovoran je za važne poslove u židovskoj zajednici u Berlinu kao što je bila gradnja nove sinagoge dovršene 1995. godine. Direktor je institucije Centrum Judaicum posvećene izložbama te istraživanju znamenitih židovskih ličnosti kao što je, primjerice, bila prva žena rabin u Njemačkoj, Regina Jonas, umorena u nacističkom logoru Auschwitz.

Simo je Židov čiji su roditelji iz Berlina. Majka, Marie Jalowicz, preživjela je rat u Berlinu, u pravom 'undergroundu', živeći potajno uz pomoć dobrih i požrtvovnih Nijemaca. Otac Heinrich na vrijeme je pobjegao u Palestinu a onda se, čim je saznao da je njegova zaručnica Marie bila preživjela holokaust, vratio u Berlin da se njome oženi. Odlučili su ostati u Berlinu.

O tome zašto su tako odlučili, govori potresno pismo Simonove majke jednome prijatelju, pročitano na Bejahadu, u kojem ističe da je nakon rata ponovno moguće živjeti u zemlji Goethea, da ne treba optuživati sve Nijemce za posljedice holokausta jer bi se mase u bilo kojoj zemlji, manje-više, bile ponašale poput one koja se u Njemačkoj zanosila nacizmom i zato što joj se činilo da nema snage za početak potpuno novog života u potpuno nepoznatoj zemlji. S obzirom na to da su Simonovi roditelji tada bili saživljeni s idejama komunizma, odlučili su ostati u dijelu Berlina koji su kontrolirali sovjetske trupe, tako da je Simon odrastao u istočnom Berlinu i tamo je živio do ujedinjenja Njemačke.

To znači da je odrastao u vrlo maloj židovskoj zajednici. Godine 1988. bilo je ondje svega dvjestotinjak Židova. Da se shvate dimenzije holokausta u Berlinu, u glavnom njemačkom gradu je 1925. živjelo preko 170.000 Židova. U travnju 1945. bilo je 5.500 Židova, među njima i Simonova majka. Većina je, dakle, odabrala ostati u zapadnom dijelu grada. Nakon pada Berlinskog zida i njemačkog ujedinjenja, spajaju se obje židovske zajednice i od tada do danas postoji jedinstvena židovska zajednica Berlina u kojoj su svi zajedno, od nevjernika do ortodoksnih vjernika.

Hermann Simon je pojasnio da su početkom devedesetih počeli stizati Židovi iz bivšeg SSSR-a i danas je u Berlinu 10.500 Židova registriranih u općini, a značajan je postotak onih koji su stigli iz sovjetskih republika. Međutim, većina su odrasli i stariji ljudi jer ih tek oko 10 posto ima manje od 18 godina. Dakle, broj raste ali populacija stari. Čak 40 posto ima preko 60 godina starosti. Proces integracije još je u tijeku. Dobar dio starije populacije, pridošle iz bivšeg SSSR-a, ne govori njemački, pa su židovske novine dvojezične (ruski i njemački jezik).

Uslijedio je film uglednog redatelja i borca protiv antisemitizma Levija Salomona, 'Salom, dobar dan', o židovskim doseljenicima iz bivšeg SSSR-a u Berlinu. Projekcija je zapravo uvod u poslijepodnevno predavanje Andrea Lossina na istoimenu temu.

Andre Lossin, direktor centralnog ureda Židovske zajednice Berlina, vrlo stare, dakako, jer datira iz sredine XVII. stoljeća, kako je već rečeno, ima u kartoteci nešto više od 10.500 članova, ali Židova u Berlinu ima još, iako nitko zapravo ne zna točno koliko. Zajednica je počela rasti početkom sedamdesetih godina, dolaskom prvog vala baltičkih Židova te povratkom onih koji su bili otišli kušati sreću u Izrael. Svjedočio je Lossin o nelagodi koju je osjetio kada su Nijemci 1989. počeli mahati zastavama i govoriti o 'domovini', što je izazivalo neugodne asocijacije, ali je pad Berlinske zavjese i ujedinjenje Njemačke pomoglo dolasku većeg vala Židova iz zemalja bivšeg SSSR-a.

Danas je to, ipak, vrlo aktivna i plodna zajednica u kojoj se puno ulaže u kulturu i u odgoj i obrazovanje (imaju čak sedam dječijih vrtića, osnovnu školu sa 400 učenika te obrazuju vlastite rabine), ali je Lossin kazao i to da dosta ljudi odlazi u druge zemlje, da imaju financijske poteškoće, primjerice u plaćanju mirovina zaposlenih u židovskim ustanovama, no da država pokazuje susretljivost i pomaže, nadasve u zbrinjavanju starijih članova zajednice. Koliko je kulturni život židovske zajednice Berlina važan za grad i zemlju, govori podatak da na nekim događajima u tjednu židovske kulture dolazi i po nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Uslijedilo je otvaranje fotoizložbe 'Turski Sefardi u Berlinu'. Prvi su stigli u Berlin oko 1890. godine, a već 1905. Sefardi imaju svoju sinagogu. Godine 1920. odnosi bivaju unaprijeđeni, a posebno tijekom vladavine Kemala Atatürka, oca suvremene turske države. Gospodarsku komoru turski Sefardi otvaraju 1927, a od poznatih poduzetnika, tu je grafičar i izdavač Jacques Albachary. Prema podacima iz 1933, u Njemačkoj je 1.673 Turaka, od čega 753 sefardskih Židova, od kojih pak 500 živi u Berlinu. Hitler je dopustio, 1937. godine, veliku izložbu Sefarda u Hamburgu. No, to nije trajalo dugo. U holokaustu je zajednica desetkovana. Godine 2006. ponovno je izgrađena sefardska sinagoga u Berlinu koja okuplja oko tisuću Sefarda. Večer, još jednom s dobrog glazbom, bila je prilika za uživanje u koncertu berlinske grupe Karsten Trojke i Trio Scho s klezmer glazbom i kabaretom.