'O Njoj' (2013.-2014.) je fotografski portret majke umjetnice Jelene Blagović nastao iz ljubavi i straha. Ljubavi prema majci i straha od zaborava. U želji da pogledom zabilježi taj odnos, odnos majke i kćeri, te atmosferu roditeljskog doma, ispričala je priču o Njoj. I o sebi.

Film 'Camera Obscura Pogled s prozora' (2015.) snimljen je digitalnom kamerom, ali bez objektiva. Taj je film posveta nastanku prve sačuvane fotografije iz 1826. godine koju je u francuskom mjestu Le Gras, uspio fotografirati i sačuvati Joseph Nicéphore Niépce. Kao što je Niépce camerom obscurom fotografirao prizor sa svojeg prozora, tako je i ovaj film snimljen bez objektiva i prikazuje sličan prizor u Zagrebu. Autor Stanko Herceg propituje što bi bilo da Niépce te 1826. nije uspio snimiti prvu fotografiju?

Umjetnik Davor Konjikušić u svom projektu 'Aura: F37' (2015.) koristi fotografije snimljene pomoću policijskih termovizijskih kamera za noćni nadzor vanjskih granica Europske unije. Riječ je operativnim slikama, terminu koji je stvorio filmaš i teoretičar Harun Farocki. Na fotografijama su zabilježeni migrantski prelasci zelene šengenske granice. Umjetnik zaobilazi 'objektiviziranje' subjekata, a činom prisvajanja skupocjene policijske tehnologije i naknadnom zvučnom intervencijom mijenja semantičko značenje slike čime razotkriva restriktivni i represivni potencijal.

Serija fotografija 'Uvozna pustinja' (2014.) Bojana Mrđenovića prikazuje odlagalište suspenzije koja nastaje kao industrijski nusprodukt u proizvodnji mineralnih gnojiva. Za proizvodnju je korišten pijesak uvezen iz Afrike, a fosfor-gips, suspenzija koja nastaje kao nusprodukt, taloži se na odlagalištu. Od 1983. godine do danas nataloženo je više od 6 milijuna tona materijala. Fotografije predstavljaju jedan segment rada u kojem se na primjeru grada Kutine kroz pejzaže (apstraktne, prirodne, urbane) problematiziraju društveni odnosi koji su uvjetovani načinom industrijske proizvodnje.

Branko Pašić predstavit će se radom 'Povezano', nastalim u siječnju 2016. U osmišljavanju koncepta za seriju fotografija Weird Wired Landscapes kao polaznu točku za izgradnju 'priče' umjetnik koristi simbole okvira, linije i simboliku značenja broja trinaest. Okvir je simbol krutog, neprilagodljivog sustava, žica naglašena crveno-bijelom trakom je prepreka, zabrana, granica koja je ubačena u šumu, povučena preko livade kao kakvo strano tijelo koje taj pejzaž uopće ne razumije i ne doživljava. Trinaest fotografija, isto tako simbolično, komentar je na posljedice koje može stvoriti žičana prepreka, ne samo u okolišu nego u samom čovjeku, u njegovoj svijesti o međuljudskim odnosima.

Serijom fotografija 'Prazno nebo' (2016.) Marina Paulenka i Borko Vukosav propituju na koji način promatrati geografske granice, kao nesavršene, i nesvršene strukture prijelaza i odjeljivanja istih supstanci, jednakog sastojka zemlje, vode i zraka i na koncu samih zajednica. Tranzitno značenje Balkana preslikava se i na njegove granice.Koliko je banalna njihova uloga u imaginarno konstruiranoj ljudskoj zamisli svjedoči neokrnjen, nepokoren, sasvim običan život daleko od civilizacijskih obilježja. Šetnja granicama postaje izazovom života na Balkanu.

Velik dio rada 'Destinacije' (2015.) autora Nevena Petrovića nastao je za izložbu u galeriji Lang u Samoboru, gdje su fotografije istovremeno razvijene i postavljene na zid galerije, te tiskane kao razglednice i poslane ili podijeljene ljudima s uputom slanja na finalnu destinaciju – galeriju Lang. Slijed na koji smo navikli u standardnom tretmanu time je dobio dodatni korak. Prenamjena fotografije u predmet koristan u praktičnom životu, zanemaruje pažljivo i sterilno rukovanje fotografijom kao muzejskim predmetom, ali i briše jasnu liniju razgraničenja između originalnog i reproduciranog, te vrijednog i bezvrijednog.

'Slikom protiv slike' rad je Ivana Posaveca nastao 2015. godine. Umjetnikov prijatelj i susjed I. P., s kućnog broja 74, umire 1985. godine u trideset i trećoj godini kada ga je poklopilo stablo hrasta u šumi. Njegov otac bio je lugar N. P. i proveo je cijeli život čuvajući svako stablo u toj šumi. Stvarnu sliku nikada nije vidio, ali zamišljena slika stvara godinama umjetniku mučninu i nelagodu. Rad je snimljen upravo zato da bi se zaboravila ta slika.

U radu 'Mlaka' (2015.) Mirjana Vodopija pokazuje prostor koji je u njenom djetinjstvu bio uređeni voćnjak s izvorom i jezercem za napajanje stoke iz koje je tekao potočić. Vlasnica imanja odavno je umrla, stoke više nema, a voćnjak se pretvorio u neprohodnu šikaru i šumu, ali punu života, ispresijecanu putovima divljih životinja do pojila. U čarobnom skrivenom svijetu koji su ljudi ponovno prepustili prirodi i danju je polumračno pa je umjetnica donijela luster, kao izvor svjetla koje se lomi u tisuću zraka, ili kao neko subjektivno svjetlo da nakratko osvijetli i osvijesti vodeno srce tog divljeg ambijenta.