U rujnu ove godine Split će obilježiti značajnu obljetnicu – točno trideset godina od Mediteranskih igara. Ta manifestacija, poznatija po svom nazivu MIS '79, jedan je od ključnih događaja u bogatoj povijesti grada, posebno s aspekta urbanizma i arhitekture, i može se bez ikakve zadrške usporediti s najvažnijim trenutkom – gradnjom Dioklecijanove palače, koja je bila temelj kasnije transformacije u utvrđeni grad.

Geneza nastanka Splita, gradnja carske palače i kasnija pretvorba toga hibrida vojne utvrde i luksuzne rezidencijalne palače u grad sa svim potrebnim urbanim atributima, zanimljiva je i jedinstvena priča za sebe. Selidba urbanog i sakralnog sadržaja iz srušene i spaljene Salone u Dioklecijanovu palaču, gradnja zvonika nad bivšim carskim mauzolejem pretvorenim u katedralu sv. Duje, graditeljski i umjetnički rad Jurja Dalmatinca u Splitu, širenje grada u srednjem vijeku i dogradnja novog prstena zidina zbog turske opasnosti, neke su od najvažnijih epizoda u povijesti Splita. Uz bok tako značajnim fazama grada definitivno se mogu staviti svi urbanistički i graditeljski pothvati i rezultati vezani uz MIS '79.

Temelji novog Splita

U tih nekoliko godina, od 1976. do 1979. godine, udareni su temelji suvremenog Splita za nekoliko idućih desetljeća te danas grad još uvijek kvalitetno funkcionira unutar tako zadanih gabarita. Nije tu riječ o samo nekoliko kapitalnih objekata, kao što je kompleks stadiona i bazena na Poljudu te dvorana i prvi šoping-centar u istočnoj Europi na Gripama, nego i o velikom broju prometnih i komunalnih zahvata koji su odredili karakter modernog Splita. Neki od projekata bi se sigurno realizirali i izvan toga sportskog okvira, jer je grad u to vrijeme nužno trebao takav iskorak u suvremeniji i funkcionalniji urbanitet, ali s Mediteranskim igrama svi su se čimbenici sretno poklopili.

Pojedinačno najvažniji objekt i najveći zahvat bila je gradnja stadiona na Poljudu po projektu arhitekta Borisa Magaša. Kad je izgrađen, zapažen je u svjetskim razmjerima kao najzanimljiviji sportski objekt nakon Olimpijskog stadiona u Münchenu iz 1974. godine. Po uzoru na smjelu konstrukciju i naprednu tehnologiju kojom se gradila Poljudska ljepotica, izgrađeno je poslije nekoliko stadiona u Japanu, Maleziji i Italiji. Jednako tako, kompleks bazena je ostavio stručnu javnost bez daha suvremenim rješenjem betonske opne nad zaobljenim valovitim nosačima konstrukcije. Kada se tome pridoda dvorana na Gripama s prodajnim centrom, bio je to trijumf svjetski relevantne suvremene arhitekture u Splitu, dominacija lebdećih zaobljenih i zakrivljenih linija i novih konstrukcija nad gravitacijom. To je bio rezultat sretnog spoja otvorenog promišljanja i spremnosti Splita na takav iskorak te logističke i financijske podrške tadašnje jugoslavenske federacije.

Kao što je Dioklecijanova palača bila rezultat fokusiranja graditeljske kreativnosti, energije i realne moći velikog carstva na jednome monumentalnom projektu, pa je on izveden u samo deset godina, slično se može reći i za MIS '79, naravno u drukčijem kontekstu i vremenu. Još opipljiviji trag se može prepoznati u prometnim i infrastrukturnim rješenjima, koja zapravo funkcioniraju i danas. Najvažniji projekt je bio ukopavanje željezničke pruge od predgrađa do splitske luke, tako da grad više nije bio prepolovljen. Taj problem, primjerice, i danas limitira jedan velegrad kao što je Zagreb i postaje smetnja u razvoju. Ukopavanje pruge ima potencijal budućeg metroa na liniji Split-Kaštela-Trogir i tek treba redefinirati tu funkciju za budućnost. Te godine je probijen i Marjanski tunel, zahvaljujući kojemu park-šuma Marjan i danas funkcionira kao prometno izolirana i zaštićena oaza. To je bio temelj reorganizacije prometa u gradu, nakon pretvorbe Rive u pješačku zonu, te stvaranje proporcionalno velike pješačke zone s obzirom na veličinu grada. Svi glavni prometni pravci i višetračne prometnice  bile su definirane u tom razdoblju, a na tragu antičkog rastera i davno zacrtanih trasa.

Grad na prekretnici

Sada, nakon trideset godina, osim podsjećanja na to razdoblje i dostignuća, pravi je trenutak da se napravi prijeko potreban korak dalje u urbanističkom razvoju grada. Kao što je još Dioklecijan monumentalnim razmjerima glavnog carda i decumana, dviju glavnih komunikacija u palači, sugerirao razvoj budućega velikog grada sa srcem na Peristilu, tako su i glavne komunikacije zacrtane krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća pravci buduće evolucije grada u sljedećoj fazi razvoja. Grad Split je u ovom trenutku zapravo na prekretnici i u sljedećih pet do deset godina bi se trebalo definirati prema kojem će se modelu to dogoditi. Dva su moguća scenarija. Prema prvome, Split postaje ugodan mediteranski grad sa skladnim razvojem, sagledava se čitava urbana cjelina od Trogira do Omiša i Sinja u unutrašnjosti i rezultat je odmjerena policentričnost. Dobar uzor u tom smislu je Barcelona. Drugi drastični scenarij je amorfno nizanje divlje gradnje, pravni, komunalni i urbani kaos i bezvlašće, a negativni primjer je sadašnji Napulj.

Koji scenarij od dva navedena će se ostvariti, pokazat će se vrlo skoro. Sada je pravi trenutak da stručna javnost, ali i građani, nađu i realiziraju najbolja rješenja. Jasan okvir, uspostavljen u vrijeme MIS-a '79, polako erodira i nužna je daljnja dogradnja. Grad Split samostalno to ne može izvući do kraja i potrebna je snažna podrška hrvatske države jer je to ujedno i širi strateški interes. U važnim fazama grada u povijesti, iza velikih promjena su uvijek bili snažni imperiji kao rimski, hrvatski, francuski i austrijski, pa je prirodno da suvremena Hrvatska bude dio te priče. Podsjećanje na MIS '79. nije nostalgični pogled unatrag, nego poziv za definiranje budućnosti. Nadamo se da će se i na stranicama ovoga magazina očitovati stručnjaci o ovoj temi u nekoliko idućih brojeva i da će otvorena polemika pridonijeti naporima prema kvalitetnoj evoluciji grada. Neki projekti, kao što su nova dvorana u Lori, brza cesta od Trogira do Omiša, spoj na autocestu u Dugopolju i komunikacija sa zaleđem te rješenje Trstenika i Duilova, mogu se uklopiti u tu priču, ali ima još puno nepoznanica i nedostataka. Prvi i najveći izazov jest definiranje i uklapanje Čiova, Šolte i Brača u novu cjelinu, a drugi – raznolikost razvoja grada. Treba izbjeći zamku isključivo turističke orijentacije jer je turizam zapravo najosjetljiviji i najranjiviji sektor suvremene ekonomije, čega smo svjedoci upravo posljednjih mjeseci.

Ovaj tekst je preuzak okvir za kompleksnost ove teme i tek je uvod u seriju tekstova i poziv stručnoj javnosti na polemiku i očitovanje. Važno je napomenuti da ta tema nema lokalni karakter, jer kvalitetno rješenje jednoga velikog urbanog konglomerata je itekako važno na nacionalnoj razini, u ekonomskom i širem društvenom smislu, te može biti dobar model ostalim dijelovima Hrvatske koji su u sličnim dvojbama i problemima.

Tekst je preuzet iz magazina DalCasa.