Oliver Frljić: 'Pismo iz 1920'

Pitanja važnija od mržnje

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 12.10.2011 12:23
  • Objavljeno 12.10.2011 u 11:28
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Najočekivaniju stavku programa 51. MESS-a pratile su jake snage osiguranja, ulaznice za nju bile su nekoliko dana najtraženija roba u Sarajevu, a na kraju je ostala samo predstava. Emir se nije pojavio, Oliver se nije poklonio, velikog obračuna nije bilo, ali publika svejedno nije imala razloga biti razočarana nakon sarajevske premijere 'Pisma iz 1920'

Nastala, vrlo okvirno, ali i vrlo točno na tragu istoimene pripovijetke Ive Andrića, predstava je koprodukcija festivala i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica i prvi Frljićev rad u njegovoj rodnoj državi. Nakon što je hrvatskoj kulturi i srpskom junaštvu rekao što zaslužuju naslovima 'Turbofolk' i 'Kukavičluk', a u međuvremenu i Slovencima održao lekciju o tome kako se efektno praviti stranac predstavom 'Proklet bio izdajica svoje domovine', bilo je i vrijeme da se pozabavi i možda najvećim problemom ovih prostora - Bosnom i Hercegovinom.

S obzirom na sve sastavnice, 'Pismo iz 1920' spaja intimistički i eksperimentalniji dio dosadašnjeg Frljićevog opusa s onim pamfletnim, političkim, aktivističkim i provokativnim. Ona je zapravo inačica &TD-ove uspješnice 'Mrzim istinu!', ali kojoj tema više nije obitelj nego, uvjetno rečeno, šira obitelj. Ne samo u smislu nekadašnjeg zaklinjanja u bratsko i jedinstvo i kasnijeg bratoubilačkog rata. Hiperbole i pretjerivanja kojima se Frljić uobičajeno služi ovdje nisu slučajne i jednako tako nisu ni daleko od istine. U sredini u kojoj svi jedni o drugima misle da opće sa životinjama i to je još najmanje od onoga što zapravo misle, scena silovanja maketne stoke groteskna je koliko i sve ostalo u zemlji gdje 'ništa ne funkcionira'. Drugim riječima, između slogana 'Jebeš zemlju koja Bosne nema!' i ove predstave nema velike razlike, jednako je slikovita i jednako ubitačno točna. A u kazalište se ionako ne ide po iskrenost ili podatke.

Kao i u notornom slučaju splitskih 'Bakhi', koje jesu pa na kraju ipak nisu bile zabranjene, i s 'Pismom iz 1920' dogodilo se da je prava izvedba premještena u medijski prostor i time je sarajevka premijera pomalo postala nebitna, čak i nepotrebna. Nije, naime, više uopće važno koji je i koliki dio ratne monodrame 'Godine prevare' Emira Hadžihafizbegovića preuzet u ovoj predstavi, niti je važno stoji li njezin autor i izvođač iza nje danas. Naravno, u ratno vrijeme svi su svašta govorili, kad su padale granate huškanje je bilo hrabrenje, a ratni zločini sastavni dio i obrambene i napadačke strategije.

Ogoli li se 'slučaj' od imena i prezimena, u igri ostaju funkcije. Jedna je redatelj koji misli, s pravom, da sve ono što se već čitalo po novinama i o čemu se više čak niti ne razgovara jer se 'sve zna', treba ponovno postaviti pod znak scenskog pitanja ili, drukčije rečeno, nabiti publici na nos. S druge strane je funkcija jednog glumca koji je u ključnom trenutku igrao patriotsku igru, a danas, vjerojatno, igra neku drugu. Ključno je ono što se dogodilo između njih, ono zbog čega stoji tvrdnja da se izvedba dogodila između zeničke i sarajevske premijere. Naime, umjesto jednostavnog pisma o svojim nekadašnjim i sadašnjim namjerama, o žaru borbe i potrebi da se taj žar ipak ugasi kako bi, možda, sve moglo donekle postati normalno na tromeđama religija i prostora, glumac je reagirao upravo onako kako Andrićev Maks Levenfeld opisuje dominantni osjećaj u Bosni i Hercegovini. Ili, možda, i nije, jer 'kazalište laže!', a i oko kazališta, bilo ono zeničko ili MESS, opet je – kazalište.

mess

mess

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Zato si kazalište, kao i izvođači 'Pisma' Saša Handžić, Adis Mehanović, Enes Salković i Slaven Vidaković, može dopustiti da se igra s ozbiljnim stvarima dok izgovara činjenice i ilustrira ih slikama koje stvara. Sigurno je da teatar treba progovarati o tome da je vlast u susjednoj državi korumpirana upravo onoliko koliko su njezini prominentni nositelji kriminalci, ratni zločinci i profiteri. Umjesto cizeliranog rječnika i metiljanja o stilu i stihu, kazalište treba snažne slike kako bi, ne otkrilo, jer otkrivati se ne može ono sve već toliko poznato da može biti potisnuto, nego kako bi ponovilo.

Može li takvo iskustvo osvijestiti, zaliječiti ili provocirati drugo je pitanje, jednako teško kao i naslov svojedobne knjiga na čijoj je naslovnici bila fotografija koju posljednji prizor ove predstave evocira. Zajedno s fotografijom reproduciranom na plakatu programskog letka-plakata 'Pisma iz 1920', one pitanje mrzi li Frljić Bosnu čine potpuno nevažnim. Ima ih, naime, nekoliko malo važnijih.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi