U nedjelju je u Cannesu britanski filmski režiser Ken Loach, u međuvremenu 80-godišnjak, dobio svoju drugu Zlatnu palmu za film ‘I, Daniel Blake’. Ta socijalna drama najnoviji je uspjeh u višedesetljetnoj karijeri ovog autora koji se sustavno bavi životima malih ljudi i kritikom neoliberalne ekonomske politike, pa vam zato predlažemo pet Loachovih filmova koje obavezno trebate gledati
Od svojeg prvog televizijskog angažmana na režiji epizode serije ‘Teltale’ 1964. godine, britanski je režiser Ken Loach snimio pedesetak igranih i dokumentarnih filmova te televizijskih epizoda, usput sakupivši i brojne filmske nagrade. Prvu je Zlatnu palmu - nakon nekoliko sporednih nagrada u Cannesu - dobio za ‘Vjetar koji povija ječam’ 1996. godine, film o irskoj borbi za neovisnost od Velike Britanije, a prije nekoliko dana je u 80. godini života opet nagrađen Zlatnom palmom za socijalnu dramu ‘I, Daniel Blake’, priču o bolesnom stolaru koji se bori s bešćutnom birokracijom kako bi ostvario prava na novčanu pomoć.
Loach je majstor socijalnog realizma, otvoreni ljevičar koji je svoj filmski rad većinom posvetio sudbinama malih ljudi i kritici eksploatatorskog kapitalizma. Među brojnim je britanskim umjetnicima i intelektualcima koji su bili žestoki kritičari Margaret Thatcher pa je snimao i političke trilere o terorističkim aktivnostima Velike Britanije pod vlašću konzervativaca.
Loachov je opus obiman pa slijedom toga sadrži i neke slabije naslove, no tu je i nekoliko remek-djela, koja su već danas klasici filma. Iz tog opusa izdvojili smo pet filmova koji dobro ilustriraju filmski rad Kena Loacha, uvijek zainteresiranog i sućutnog za sve one na marginama društva, bili to radnici, useljenici, mladi ili oni na socijalnoj pomoći.
Kes (1969)
Loachov drugi igrani film njegov je prvi veliki uspjeh. Jednostavna priča o zanemarenom, siromašnom dječaku koji se počne brinuti i trenirati sokola, adaptacija je romana Barryja Hinesa ‘A Kestrel for a Knave’, književnog autora kojemu se Loach često u karijeri vraćao. Britanski filmski institut je ‘Kes’ uvrstio među deset najboljih britanskih filmova uopće, što je zaslužena počast ovoj humanističkoj drami koja prikazuje kako se i u najgorim životnim okolnostima može pronaći razlog za nadu.
Black Jack (1979)
Manje poznati naslov iz Loachove filmografije proteklih je godina doživio reafirmaciju, zahvaljujući i tome što ga je Wes Anderson naveo kao jednu od inspiracija za svoj šarmantni ‘Moonrise Kingdom’. Riječ je o adaptaciji popularnog romana za djecu Jacka Garfielda, u kojemu se živopisno i uz zavidno žongliranje tonom prikazuju avanture dječaka Tullyja u 18. stoljeću. Film obilježava vrhunski rad snimatelja Chrisa Mengesa te je ‘Black Jack’ i odgovor svim onima koji se žale na nedovoljnu vizualnu raskoš i nedovoljnu stiliziranost Loachovih filmova.
Riff-Raff (1991)
Ovaj naturalistički portret Velike Britanije nakon desetljeća vlasti Margaret Thatcher može se smatrati i tipičnim filmom Kena Loacha. Film prati bivšeg zatvorenika Stevea (maestralni Robert Carlyle) koji živi kao beskućnik i pronalazi posao u građevini, na projektu pretvaranja bolnice u Londonu u kompleks luksuznih stanova. Loach prikazuje gorki život britanske radničke klase, koju na poslu otpuštaju ako se pobune protiv nepravde, a jedino što im se nudi kao bijeg od bijede je konzumiranje droga. Zasluženo nagrađen na Europskim filmskim nagradama kao film godine.
Raining Stones (1993)
Siromašni otac nema sredstava kako bi kćeri kupio svečanu haljinu za krizmu te se stoga upušta u niz aktivnosti kako bi došao do novca koji se mnogima može činiti kao smiješan iznos. Ubrzo se upetlja u kriminalne aktivnosti, jer to je jedina opcija za društvene marginalce da zarade nešto ekstra, poručuje Loach, koji je ovim filmom snimio potresnu obiteljsko-socijalnu dramu. Istovremeno je prikazao očaj koji je zavladao u velikim urbanim stambenim kompleksima za siromašne, snimajući cijeli film na Langley Estate, betonskom gigantu na rubovima Manchestera.
The Spirit of ‘45 (2013)
Ovaj izvrsni dokumentarni film slavi nevjerojatan politički projekt laburističke vlade Clementa Atleeja, koji je odmah nakon Drugog svjetskog rata pobijedio na izborima Winstona Churchilla i ratom razrušenoj Britaniji, napose njenim najnižim slojevima, ponudio nadu i proveo strukturne reforme koje su milijunima ljudi pomogle da se izvuku iz siromaštva i prvi put u svom životu dobiju odgovarajuću zdravstvenu skrb kroz uspostavljanje National Health Service (NHS). Istovremeno je 'The Spirit of '45' polemika protiv neoliberalne ekonomske politike i privatizacije svega i svačega, te time iznimno aktualan i za sve ono što se događa u Hrvatskoj.
