Roman Ive Andrića i danas se može čitati kao prikaz stanja između nekoliko kultura, doslovno na razmeđi koju se pokušavalo i još se uvijek pokušava poništiti raznim sredstvima. Uzme li se u obzir i njegova razvedenost, kao i vrijeme o kojem govori, on je ovdašnja inačica 'Rata i mira'.

Na mjestu između i u vremenu uvijek negdje između, nobelovac je ispisao kroniku koja je scensko oživotvorenje tražila upravo u redatelju širine zahvata kakvu ima Branko Brezovec.

Adaptirati takav povijesni roman, digresivan i asocijativan koliko i doslovan i detaljan, može se jedino tako da ga se prepiše u autonomnom i autohtonom kazališnom rukopisu koji realističnost ne zaboravlja, ali je tretira onako kako to traži živa scenska slika, bez podvrgavanja ili praktične uslužnosti.

Brezovec je svoj stil već odavno definirao, samo ga iz predstave u predstavu modificira, pa u smislu postupaka 'Travnička kronika' iz Bitole nije iznenađenje, no istodobno jest očekivani spoj zagonetke i užitka. Iako je ponekad zaista teško pohvatati asocijativne sklopove koji sežu od osmanlijskih vremena do suvremenosti, ugodu prepoznavanja pobuđuju oni slojevi predstave gdje se kultura, pop-kultura i politika pomiruju onako kako se u kazalištu rijetko viđa, a nije lako ni zamisliti.

Sa svim povijesnim činjenicama na njegovoj strani, Travnik kao srce tame ionako 'tamnog vilajeta' bio je idealna podloga za Andrićevo ispisivanje europskog čuđenja nad komplikacijama 'bosanske jednostavnosti'.

Već prokazani i dokazani cinizam Branka Brezovca u Andriću je, uz pomoć dramaturginje Diane Meheik te u citatima i autorstvu vještog skladatelja Marjana Nećaka, ponašao put u središte pakla zvanog život na terenu koji je, početkom pretprošlog stoljeća jednako koliko i danas, područje posebne europske skrbi.

Mitska Bosna još uvijek je idealni laboratorij, ogledni prostor svih teorija o multikulturalnosti i vrlo relativnom uspjehu takvog projekta (o čemu je, uostalom, visoka politika već rekla svoje).

Budući da mora funkcionirati u lokalnom kontekstu, ova predstava pravocrtno prepoznavanje nudi najprije Makedoncima, jer na tragu prošlogodišnje 'Antice', Brezovec nastavlja ispitivati i provocirati megalomanski zanos tamošnje potrage za identitetom u prošlosti. No 'Travnička kronika' se puno više obraća cijeloj regiji i njezinim zajedničkim strastima poput brojanja pobjeda na kičastoj igrački za male i frustrirane zvanoj Eurosong.

Političke aluzije koje se pritom stvaraju i rastvaraju, apriorni stavovi koje na ovim prostorima svi imaju o drugima, a pogotovo onima koji se na već neki od načina ističu – bila to najvažnija svjetska nagrada za knjiženost ili dosljednost umjetničkog puta – sve se to u ovoj predstavi isprepliće.

Igra značenja i njihovih scenskih realizacija, ponekad banalno doslovnih a ponekad i zasićenih do gledateljskog stupora, za Brezovca možda jest rutinski put, ali je ponovno zanimljiv jer u pravilu donosi, ako ne potpuno točan onda barem uvjeren, dubinski uvid u stanje stvari.

Ova predstava ulazi u niz najboljih i najupečatljivijih radova Branka Brezovca i mogla bi, s obzirom na predložak te iznimnu i očigledno uspješnu suradnju s bitolskim ansamblom, biti njegov magnum opus. Vizualno fascinantan, iako prema gledateljima i izvođačima podjednako uobičajeno nemilosrdan, Brezovčev teatar ovoga se puta zatvorio sam u sebe kako bi iznutra objasnio svijet i njegove mračne sile, slikane crvenim ili žutim zvjezdicama. Iz njega izlaza nema, a samo kratkovidni i klaustrofobični mogu sanjati da skok preko novootvorenih granica ili s vrtuljka ove predstave zaista donosi bilo koju drugu vrstu slobode od one već zaslužene ili (o)suđene.

Ako je 'Travnička kronika' bila svojevrsna zadnja opomena prije 1. srpnja, performans Dalibora Martinisa, održan nakon te 'pijane noći 2013.', mogao je biti samo antiklimaks.

Iako se bojanjem zastave EU-a u crveno pokušavao domoći možda i provokativne simboličnosti, njegova je 'Svečana večera' ostala isključivo njegova, jer je pokušajem ironiziranja europske birokracije samo dokazao da o Europskoj uniji većina stanovnika Hrvatske pa onda i većina hrvatskih umjetnika, napokon s pravom šuti. Martinis je na svoj rođendan trebao jednostavno pojesti večeru koju mu je Eurokaz platio, a crvenu zastavu sa zvjezdicama prepustiti nekome tko bi znao što s njom.