Festival europske kratke priče će sljedećeg tjedna biti održan 23. put, što je za jednu književnu manifestaciju impresivna brojka. Osim Zagreba, grad u koji stiže vesela karavana pisaca, stranih i domaćih, je Zadar, gdje će se održati dobar dio programa. Tim smo povodom odlučili postaviti pet pitanja Andriji Škari, piscu koji je preuzeo kreativne uzde ovog knjigoljupcima omiljenog festivala. Pitali smo ga kakav je osjećaj programski voditi festival uz koji je odrastao, što podrazumijeva ovogodišnja tema 'Novi vjetrovi', koliko je važno gostovati u gradovima koji nisu Zagreb, koji su njegovi favoriti među gostujućim piscima i kakva je budućnost ovog dugovječnog festivala.

Kakav je osjećaj biti programski direktor festivala koji vas je, usudio bih se reći, u velikoj mjeri oblikovao kao pisca?

Osjećaj je, pretpostavit ću, kao da imam bend i onda potpišem za Sub Pop. Riječju, ludnica! Šalim se, ali ne sasvim. Nisam siguran koliko me FEKP oblikovao kao pisca, ali kao čovjeka sasvim sigurno jest, a to je mnogo važnije i vjerojatno nerazdvojno. Više od desetak godina sam uz festival, u organizaciji, u programskom odboru, kao dio nešto šireg, a onda i sasvim uskog tima, kao moderator i kao autor pa ova nova pozicija dolazi nekako prirodno i nije toliko veliki šok za mene, a nadam se da neće biti ni za sve ostale. Tu prvenstveno mislim na publiku jer festival nastavlja gdje je stao, a osim toga Roman Simić, pokretač, idejni začetnik i dosadašnja alfa i omega festivala, nije nikamo otišao. Roma je i dalje tu, s nama, samo se mrvicu odlučio pomaknuti u sjenu i ove odgovorne i stresne pozicije prepustiti onima kojima vjeruje.

Tema ovogodišnjeg festivala su 'Novi vjetrovi'. Što to znači?

Vidimo da oko nas pušu novi vjetrovi. Ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi, u cijelom svijetu. Mijenja se klima, mijenjaju se politički sustavi, ratovi su nam u susjedstvu... Ne tako davno imali smo potrese pa i Covid na koji smo gotovo zaboravili, a sve su to momenti koji nas podsjećaju da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo i da čak i ono što smo smatrali najčvršćim uporištem može nestati u času. Zato na ovom izdanju festivala razgovaramo o tome odakle dolazi osjećaj da se svijet, unatoč tome što bi trebao napredovati, neprestano vraća u prošlost, na teme i izazove koje smo odavno smatrali zaključenima. Pokušat ćemo pronaći odgovor na pitanje koja je pozicija pojedinca i koje su njegove moralne obaveze u vremenu u kojem je sve postalo proizvod i koje je formatirano tako da se zatiru ljudskost i empatija ako nisu u službi profita. Razgovarat ćemo o tome je li moguće sanjati i dočekati neku bolju, svijetlu budućnost u najnesigurnijem i najizazovnijem trenutku 21. stoljeća, u vremenu ratova, ekonomskih kriza i klimatskih promjena...

Koliko je važno gostovati u drugom gradu? Ove godine je to Zadar, grad koji na karti Hrvatske nije baš poznat po suvremenoj umjetnosti, odnosno tamo se takvo što događa rijetko.

Nisam baš siguran da ste u pravu. Ima u Zadru vrlo zanimljivih događaja, recimo ondje se baš prošli tjedan održalo drugo izdanje fenomenalnog malog književnog festivala LITaf kojem je FEKP svojevrsni stariji brat, a koji su pokrenule tri ambiciozne studentice, zaljubljenice u književnost. Ima i koncerata, predstava... Grad živi. Mi volimo odlaziti i izvan Zagreba, ne samo zato što centralizacija jest pogubna i sasvim nepotrebna, pogotovo u zemlji poput naše, već i zato što i u drugim hrvatskim gradovima itekako ima zainteresirane publike željne ovakvih događaja. Osim toga, uvijek volimo stranim gostima pokazati još komadić Hrvatske osim Zagreba, pružiti im priliku da ih čuju neki drugi ljudi, da vide i osjete malo drukčijeg mentaliteta i zraka od samo zagrebačkog; istog, a različitog.

Tko su vaši favoriti među gostujućim piscima?

Zvučat će kao floskula, ali doista nije. Glupo mi je ikoga izdvajati jer su svi sjajni i najradije bih ih izdvojio sve, ali to onda, po definiciji, baš i nije neko izdvajanje, jelda? Pa zato, ovako, u vrlo kratko. Ingo Schulze nam otvara festival, njegov posljednji roman 'Čestiti ubojice' je must read za svakoga tko za sebe misli da voli književnost. Ili Nuala O'Connor i njezina fantastična 'Nora' o ženi bez koje sigurno ne bi bilo Jamesa Joycea, a koja je istovremeno daleko više od žene bez koje ne bi bilo Jamesa Joycea. Ili Kolumbijac Héctor Abad Faciolince, nevjerojatan pisac... Od domaćih imamo Lidiju Deduš, Luku Ostojića, Lucu Kozinu, Mladena Blaževića, Aleksandru Filipović... Da spomenem samo neke. Ma ustvari treba pogledati program i već na prvi pogled je jasno da smo skupili pravu međunarodnu književnu reprezentaciju!

Dojma sam da su izdanja festivala posljednjih godina, barem ako govorimo o trajanju i količini gostiju, sve skromnija. Kakva mu je budućnost?

To je samo dojam, a dojam često vara! Imali smo jedno malo posrtanje, kao i svi, zbog pandemije, ali sad smo, čini mi se, u fazi da se opet polako vraćamo u stare gabarite. Drugi problem je isti i vječiti problem svih projekata ovoga tipa, a on je naravno - financije. Ne žalimo se, daleko od toga, ali inflacija se osjeti itekako i na cijenama karata za avione i autobuse, za smještaje i sve ostalo. I to ako se bavimo samo onom osnovnom organizacijskom razinom. Bez imalo pretjerivanja, sredstva s kojima smo do prije dvije ili tri godine mogli dovesti dvoje stranih pisaca danas nam jedva dostaju za jednoga, ali ne predajemo se. Želja nam je i dalje dovoditi u Hrvatsku najbolje pisce, one čije su knjige i priče važne, ali i zabavne, one pisce od kojih učimo o ljudskosti i dobroti, pisce čije se knjige urezuju duboko u nas i mijenjaju nas. To smo radili proteklih gotovo četvrt stoljeća i nema razloga da prestanemo, a velika nam je želja privući i mlađu publiku, otkriti generacijama koje tek dolaze svu ljepotu i uzbuđenje koje književnost može pružiti. Za to nema boljeg mjesta na svijetu od FEKP-a. Mislim da se s time svi možemo složiti.