Postoji umjetnost koja smiruje dušu i umjetnost koja dušu uznemiruje, rekao je Ivan Ladislav Galeta (1947. – 2014.) pri kraju HTV-ove emisije o svom radu iz 2009. godine. Obje su vrste umjetnosti, Galeta kaže, legitimne, no sasvim je jasno kakva je njegova umjetnost – ona dušu uznemiruje, potiče, izaziva i provocira, a smještena je u privlačnom prostoru između pseudoznanstvenog racionalizma i čiste mistike. Osim što se bavio prevođenjem (približivši nam filozofa Bélu Hamvasa, autora 'Filozofije vina'), Galeta je bio važan i zbog svojih organizacijskih i pedagoških uspjeha – istaknuo bih rad u Multimedijskom centru zagrebačkog Studentskog centra te na Akademiji likovnih umjetnosti u istom gradu.

Prvu je ustanovu neobično uspješno vodio od 1977. do 1990. godine, drugoj je temeljno pridonio uvođenjem novih medija u sljedećem desetljeću. Organizacijski i pedagoški rad se, nažalost, s vremenom zaboravlja, no Galeta će teško biti zaboravljen, jer je jedan od naših najvažnijih predstavnika eksperimentalnog filma i videoumjetnosti.

Stasao na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e, uvijek inovativan a nikad pomodan (filmskom se vrpcom bavio još godinama nakon što je uspješno prigrlio video), Galeta je ipak imao dvije opsesije kojima se u pokretnim slikama stalno vraćao – vrijeme i ljudsku percepciju. Prvu opsesiju, vrijeme, htio je istražiti sa svih mogućih strana, drugu je pak htio dovesti do krajnjih granica održivosti, uzdrmati joj same temelje. Njegovi će filmski i videoradovi ostati zapamćeni kao vrhunci umjetnosti svoje epohe, no ovaj je umjetnik pritom bio i neumorni tumač svojih radova – u formi jedinstvenih spisa i blistavih predavanja, a ta bi tumačenja (i bez ostalih njegovih javnih izvedbi) bila dovoljna da Galetu proglasimo jednim od najvećih umjetnika performansa u nas.

Kada sam prvi put slušao jedno predavanje kojim je Galeta objašnjavao svoje filmove, priznajem, ništa mi nije bilo jasno. No potom sam shvatio da nije riječ o običnom predavanju: sve što Galeta radi treba analizirati, pa tako i njegova 'objašnjenja'. Galeta je bio pravi pjesnik tumačenja, koristeći jezik analize i pedagogije za nove umjetničke strukture neraskidive od vizualne građe (a analizirao je i svoje i tuđe radove). Podjednako vješto je svom viđenju svijeta prilagođavao kinodvorane i izložbene prostore, livade i vrtove te sve druge ambijente kojima se posvetio, pa nije čudno da je bio građanin svijeta, rado i često viđen u najvažnijim centrima umjetnosti. Osobno najviše volim njegov rad na filmskoj vrpci, ponajviše neobični 'Water Pulu 1869 • 1896' (ovo djelo iz 1988. sam je stavio na internet).

U tom djelu podjednako inspiriranom sportom, glazbom, filozofijom i slikarstvom lopta za vaterpolo postaje sunce oko kojeg vibrira plavetnilo bazena, neba i svijeta, no podjednako su uzbudljivi i njegovi video-televizijski eksperimenti, poput nenadmašnog crno-bijelog TV ping-ponga iz druge polovice 1970-ih.

Nekome će, dakako, najdraži biti njegovi noviji radovi, poput nezavršivog (work in progress) videorada 'End Art' (2000. – 2004.), koji definitivno uništava granice između sadržaja i forme (baš kao što u prah mrvi i ideju cjelovitosti filmskog djela), ili će Galetinim najvažnijim djelom smatrati kreativne tekstualno-vizualne dodire (usudio bih se reći – ljubavni odnos) s književnim stvaralaštvom Jamesa Joycea. A uz sve navedeno Galeta je bio i vrhunski autor zvučnih eksperimenata i fotografije, istraživač krajnjih granica i jednog i drugog medija. Ovaj je tekst stoga mogao početi i fotografijom, a došao bi do istog zaključka, jer je riječ o umjetniku filozofski komplicirane, ali čvrste koncepcije, čiji se multimedijski rad spaja u jedinstveno i bogato djelo.

Ovaj veliki hrabri istraživač nas je ostavio, pa ćemo njegove tajne otkrivati sami, bez njegove pomoći. Uzbudljivost pustolovine koja nam slijedi najvrednije je Galetino naslijeđe.