Riječ je o koprodukciji GDK Gavella i Theatre und Orchester Heidelberg, a pod okriljem organizacije Europian Theatre Convention i njihovog projekta Art of Aging. Suradnja je započela prije dvije godine, a uključivala je razmjenu umjetnika, radionice, rezidencije i mnoge druge oblike suradnje.

Na jednoj od radionica, na kojoj su sudjelovali umjetnici iz oba grada, došlo je do teme kojom će se baviti. 'Bio je to pokušaj da se izrazimo u jeziku i ljudske potrebe da se upišemo u povijest te našeg straha da bez povijesti ne postojimo', objašnjavaju sudionici projekta.

Novi tekst Ivora Martinića, jednog od najistaknutijih mladih dramskih pisaca, u središte radnje postavlja prekid ljubavnog odnosa pripadnika suvremene generacije. S autorom smo razgovarali o univerzalnosti same teme drame 'Bojim se da se sada poznajemo', ali i društvenim tabuima te elementima koji je izdvajaju iz klasičnih 'ljubavnih klišea'.

'Prekid ljubavne veze tretira se kao širi pojam prekida bilo kakve vrste odnosa između osoba ili uslijed povijesnih događaja. U ovoj drami uslijed prekida dolazi do greške jer glavni lik odbija pristati na zaborav, on pokušava riječima izraziti što osjeća, ali ne uspijeva jer je sjećanje promjenjivo i mijenja se kroz vrijeme. Dakle drama je to o našim pokušajima da se izražavamo u jeziku i našim nastojanjima da ispričamo pravu priču, tj. da kreiramo priču koja se može ispričati. Ta je tema univerzalna, pa se tako u njoj mogu prepoznati suvremene generacije, ali i one starije. Naime ono što predstava pokušava zagovarati jest život u sadašnjosti, život koji ne izolira, nego u kojem postoji stalna radoznalost.

U trenutku u kojem europsko stanovništvo stari, a u kojem u isto vrijeme postoji nevjerojatna opsesija mladošću i površnošću, nužno je boriti se protiv toga da pitanje starosti ne postane tabu. Čovjek s trideset godina može biti jednako tako star kao i čovjek sa sedamdeset godina. Potrebno je pronaći način da društveno sazremo i da na nov način razmišljamo o ljudima starije dobi. U mojoj drami likovi nemaju godina - svejedno je koliko godina ima lik koji želi umrijeti. U svakodnevnom životu to je ponekad onaj najmlađi', objašnjava Martinić.

Prošlost jednom zaljubljenih promatrana je iz sadašnjosti, s ciljem da se dođe do razloga zašto se neki kraj dogodio te je li se mogao spriječiti, postavljajući pitanja poput 'od čega se sastoji naša osobna povijest?', 'kako formiramo prošlost?' te 'kakve to posljedice ima za naš identitet?'

'Kad god bismo kroz radionicu pokušali definirati zašto se pojedini povijesni događaj dogodio na upravo takav način, dolazili bismo do definicije ljudi kao vrste koja pod svaku cijenu želi preživjeti, što nas je često ostavljalo neutješnima, ali je i pokazivalo to da je razvoj ljudske vrste vrlo spor proces. U ispitivanju osobne povijesti vrlo je uzbudljivo bilo imati umjetnike iz dviju različitih zemalja kao što su Njemačka i Hrvatska. Kada smo pokušali ignorirati ono što nas okružuje, otkrivali smo čitavu paletu vrlo osobnih različitosti koje su bile nevjerojatno uzbudljive. To je kreiralo osnovni drive drame, a to je odstupanje od onoga naučenog', kazao je autor.

Predstavaprogovara o sjećanju, o pokušaju definiranja istine, o povijesti koja je uvijek drugačija, ovisno o trenutku iz kojega je promatramo.

'Istinu definiramo kao vrlo krhku kategoriju kojoj se ne može vjerovati. Sjećanje se mijenja kada se pokušava opisati, ono izmiče mogućnostima opisivanja; čim se pokuša opisati u jeziku, ono se mijenja. Da bismo ga mogli iskoristiti u pozitivne svrhe ljudskog napretka, moramo pristati na laž. Laž nam je često bolji prijatelj', zaključuje Martinić

'Katastrofalnu situaciju' Martinićev pojedinac pokušava prebroditi okupljajući oko sebe grupu ljudi među kojima pokušava 'ostvariti misiju življenja u onome što se već dogodilo', istodobno protestirajući protiv svega što donosi budućnost. U predstavi glume Ivana Bolanča, Filip Križan, Natalija Đorđević i Irena Tereza Prpić. Scenografkinja i kostimografkinja je Christin Treunert, a oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik