filmski osvrt zrinke pavlić

'Male žene' - dosad najzanimljivija interpretacija pod redateljskom palicom Grete Gerwig

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 01.02.2020 19:16
  • Objavljeno 01.02.2020 u 19:09
tportal

Izvor: Profimedia / Autor: Sony / The Hollywood Archive / Hollywood Archive / Profimedia

...ali i dalje priča koja s jedne strane ostaje bezvremenska i šarmantna, a s druge strane samo salonsko i saharinsko poigravanje s mainstreamom, daleko od pionirskog feminizma kakav joj se ponekad pretjerano pripisuje.

Nikada nisam bila obožavateljica klasika s popisa lektire u američkim školama i romana za koji su brojne žene moje i brojnih prethodnih generacija tvrdile da ih je formirao i pokazao im pravi put, istinu i život. Dapače, kad sam ga, već u odrasloj dobi (jer kod nas u moje vrijeme nije bio na popisu lektire), napokon uzela u ruke, bio mi je zamoran i saharinski, a njegov prikaz jake mlade žene u liku Jo March jednostavno mi nije bio dovoljno zanimljiv. Da, znam da je riječ o prilagođenoj autobiografiji same autorice i da, znam da je takav prikaz života mlade žene za ono doba bio revolucionaran, ali kada je knjiga napokon došla do mene - već je bila ostarila. I to ne na dobar način. Svemu tome nije nimalo pomogla ni ekranizacija iz 1994. s Winonom Ryder, koja je pridjev 'saharinski' po mojem mišljenju podigla na novu razinu. Ne dobru. Jer ima i dobrih.

No moja ravnodušnost prema 'Malim ženama' ne niječe činjenicu da jest riječ o američkom klasiku i knjizi koja doista jest bila važna za cijele naraštaje mladih žena u Americi. Činjenica da je ovogodišnja filmska adaptacija, ona koju je režirala Greta Gerwig, sedma adaptacija ovoga romana - govori u prilog tome da je riječ o važnom romanu i važnom intergeneracijskom kulturnom fenomenu, a sama Greta Gerwig podtrudila se da u svojoj adaptaciji napravi nešto novo.

Najvidljivija je novost - i nevjerojatno je koliko to mijenja emotivnu dinamiku priče - to što je Gerwig od linearne priče 'Malih žena' snimila film koji kao 'sadašnjost' tretira kasniji dio romana - onaj u kojem je Jo odrasla žena, živi u pansionu u New Yorku, za život zarađuje kao guvernanta i pokušava prodati svoje priče raznim novinama. Njezina sestra Amy, pak, živi u Parizu, gdje pohađa satove slikanja i živi pod patronažom svoje tete. Raniji dio romana, pak, tretira se kao flashback, odnosno kao dio Joinih, Amynih i sjećanja drugih sestara na djetinjstvo i mladost provedeno u kući sa sestrama i majkom u Massachusetsu za vrijeme američkog građanskog rata, tijekom kojeg im je otac bio na bojišnici.

Posebno je zanimljivo to što se, zahvaljujući razbijanju linearne strukture priče, stječe dojam da su sjećanja na djetinjstvo i mladost u Massachusetsu - posebice ona Joina i Amyna - odvijaju pod utjecajem dvojbi s kojima se susreću u sadašnjosti. Jo u New Yorku, primjerice, upoznaje zanimljivog intelektualca, profesora Fredericha Baehra, koji je svojim kritikama na priče koje prodaje novinama nagoni da počne razmišljati o svojem spisateljskom izričaju i umjentičkom integritetu. Zbog toga Jo počinje pisati o svojem životu s majkom i sestrama u Massachusetsu.

Amy pak u Parizu nalijeće na Laurieja, momka s kojim su se ona i njezine sestre družile u mladosti, nakon što ga je Jo upoznala na jednom plesu na koji je pratila stariju sestru Meg, i Laurie je razljuti, ali i zaintrigira svojim stavom prema njezinim planovima da se uda za bogataša. Isto tako, Laurie je podsjeti na njezino svojedobno rivalstvo sa starijom sestrom Jo, kako u kreativnom smislu, tako i u odnosu prema momcima.

Foršpan za 'Male žene'

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

Postavljajući priču na taj način, Greta Gerwig bez ikakve je sumnje dala novi život 'Malim ženama', premještajući fokus s onog dijela priče koji je generacijama zavodio čitatelje i gledatelje - tiruliru kostimirani cirkus osvijetljen romantičnim svijećama i djevojačkim brbljanjem među starinskim stolcima i steznicima. Sve je to, naravno, ostalo u ovom filmu - čak dapače, zavodljiva starinska scenografija i kostimi još su ljepši i upečatljiviji ovdje nego u bilo kojoj drugoj ekranizaciji - ali težište poante ovaj je put ipak premješteno na nešto drugo.

To 'drugo' uvijek je bilo u romanu Louise May Alcott, ali je bilo zašušureno saharinskom atmosferom priče o joj-tak-hercig djevojkama koje odrastaju uz starinski kamin i nekoliko neukrotivih, modernih ideja. To 'drugo' je iskren i pomalo bolan prikaz toga kako je odrastati kao žena u određeno vrijeme i na određenom mjestu - u ovom slučaju, u vrijeme građanskog rata u Americi. Slaganje filma tako da se kasniji dijelovi priče iz romana tretiraju kao sadašnjost, a raniji dijelovi kao nostalgično prisjećanje na mladost u priču je unijelo taman onoliko otrežnjujućeg šoka da se pitanje odnosa mladenačkih snova i njihova sraza sa stvarnošću postavlja na središnje mjesto. I zbog toga je ovo najzanimljivija ekranizacija ovog romana dosad.

Da se mene pitalo, ulogu Jo dala bih nekoj drugoj glumici - možda čak i samoj Greti Gerwig (unatoč tome što je možda malo prestara za nju) - jer Saoirse Ronan, iako inače sjajna glumica, ovdje jednostavno nema tu energiju koju bi Jo March trebala imati i doima se pomalo štreberski - sve glumi točno i besprijekorno, ali nije Jo. No što se svega ostaloga tiče, ova je ekranizacija dokaz iznimne stvaralačke inteligencije Grete Gerwig i njezina autorskog pečata, koji je vidljiv čak i kroz neizbježne saharinske dijelove ove priče.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!