filmski osvrt zrinke pavlić

'Licorice Pizza' najbolji je film Paula Thomasa Andersona

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 20.02.2022 21:21
  • Objavljeno 20.02.2022 u 20:00
Licorice Pizza

Licorice Pizza

Izvor: Profimedia / Autor: / IPA / IPA / Profimedia

...i ako osvoji bilo koji od velikih Oscara za koje je nominiran (najbolji film, režija, scenarij), bit će to apsolutno zasluženo.

Imam dvojak odnos prema filmovima Paula Thomasa Andersona. Nemam, naravno, nikakve dvojbe kada je riječ o njegovu talentu i prepoznatljivu autorstvu. Lik rastura sve čega se dotakne, talentiran je, sposoban i kreativan no problem je u tome što ja pripadam onom dijelu njegove publike koju jedan dio njegova opusa očarava, a jedan beskrajno živcira čisto na razini senzibiliteta. Boogie Nights, Magnolia, Fantomska nit - super. Bit će krvi, Master, Punch Drunk Love - majko mila, uzmite mu kameru da ne moram ja! Ne znam točno definirati u čemu je stvar, ali za mene te dvije skupine filmova kao da dolaze iz dva različita autorska opusa. U jednom mi se autor koji stoji iza filmova čini iskrenim, a u drugom kao pretenciozni dosadnjaković.

'Licorice Pizza' po mojem mu je mišljenju dosad možda i najiskreniji. Jedna od prvih stvari koja pada na pamet jest usporedba s Tarantinovim filmom 'Bilo jednom... u Hollywoodu', ali ne po radnji, nego po mjestu radnje i pripadajućom nostalgijom. I kod PTA-ja, kao i kod Tarantina Los Angeles iz prošlih vremena jedan je od glavnih likova filma, ali je u 'Licorice Pizzi' njegov nostalgični prikaz življi, ljudskiji, s mnogo više srca i dinamike, a i nema onoga bez čega Tarantino ne može - bezumnog nasilja. To pak, s druge strane, ima veze s pričom filma. Dok je Tarantino svojom nostalgijom u prvih tri četvrtine 'Bilo jednom...' prikazivao kraj jedne ere, Paul Thomas Anderson u 'Licorice Pizzi' priča o odrastanju jedne mlade žene i jednog momka iz perspektive u kojoj nešto tek počinje, tek se treba dogoditi, budućnost je pred njima i svašta je moguće. Cijeli je film prožet onim filingom koji imaš kad si mlad i kad navečer izlaziš s frendovima van pa jedva čekaš doživjeti ono što se sprema, pa makar se i ne spremalo ništa posebno.

Glavnim junacima događaju se mnoge posebne stvari, njihov je odnos poseban, situacija posebna, karakteri su im posebni, mnogo je toga u njihovoj priči drugačije od drugih. On je petnaestogodišnji glumac koji je igrao u nekoliko filmova i serija koje su isfuravale djecu-glumce, a usto još sada vodi svoj biznis (ili nekoliko njih). Ona je 25-godišnja žena koja ne zna točno što želi od života, još živi s roditeljima i sestrama, radi pomoćne i privremene poslove te malo vrluda. Raskorak u njihovim postignućima i životnom iskustvu čini njihov odnos mogućim i simpatičnim - Gary (Cooper Hoffman, sin legendarnog pokojnog Philipa Seymoura Hoffmana) ima dovoljno samopouzdanja i zrelosti da bi uopće pristupio Alani (Alana Haim, najmlađa od tri sestre Haim koje čine američki indie band Haim), a Alana je sa svojim životnim vrludanjem još dovoljno 'adolescentna' da joj druženje s Garyjem i njegovim prijateljima nije tako čudno kao što će u jednom trenutku tvrditi svojoj sestri.

Gary i Alana susreću se u njegovoj srednjoj školi na dan kada se fotografiraju slike za godišnjak i Alana radi kao fotografova pomoćnica. Gary se odmah 'zapikne' za nju i ona, iako uz obilno kolutanje očima, na kraju prihvati njegov poziv na izlazak, inzistirajući pritom da će njihov odnos biti samo prijateljski te da u njemu neće biti nikakvih romantičnih ni seksualnih elemenata. Činjenica da to doista i ostaje tako u devet desetina filma iz njihova odnosa briše bilo kakvu naznaku upitnosti i mogućnosti da cijela stvar ispadne kao iskorištavanje maloljetnika. Tome pridonosi i činjenica da Gary nije kao drugi petnaestogodišnjaci, pa ga ni odrasli ljudi ne tretiraju tako. Na prvi izlazak on Alanu ne izvodi na nekakvo blesavo henganje sa svojim frendovima, nego je izvodi u restoran. Vlasnik restorana dočekuje ga kao uglednog stalnog gosta i prijatelja. Slično je i s urnebesnim vlasnikom japanskog restorana 'Mikado' u koji Gary odvodi Alanu na sljedeću večeru. Naravno, Alana će se s vremenom naći u situaciji u kojoj će blesavo hengati s Garyjem i njegovim 15-godišnjim frendovima, Gary će se u nekim situacijama morati suočiti s činjenicom da Alana ima 25 godina i da može neke stvari koje on ne može, ali uglavnom je ovo dvoje sasvim dobro upareno i lako je zamisliti da se odlično zabavljaju zajedno.

Licorice Pizza

Izvor: Društvene mreže / Autor: Youtube

Ono zbog čega je film posebno uvjerljiv, upečatljiv i lijep jest to što je, kako je gore već spomenuto, riječ o nostalgičnom filmu odrastanja s pregršt elemenata pronalaženja same/samog sebe koji su nam svima poznati, pogotovo onaj osjećaj da nas čeka nešto lijepo, uzbudljivo i novo, samo trebamo ispružiti ruku i to dohvatiti. Ono što ovaj film čini još većim i još boljim jest to što on više govori o Alaninu nego o Garyjevu odrastanju. Mislim, govori i o njegovu, ali Gary, iako 15-godišnji klinac, od početka filma zna što želi, pa makar to koji put izvodio kroz djetinjaste i ne baš fokusirane poteze. Alana, međutim, vrluda i tek kroz priču filma uviđa što hoće i kakva osoba želi biti. Osim što je Alana sama po sebi, kao lik, osvježenje (i Alana Haim kao glumica), osvježenje je to i za Paula Thomasa Andersona, koji dosad nije imao glavne ženske likove, a eto, s prvim mu je odmah uspjelo ono što muškim autorima često ne uspijeva nikako.

Sve bi to bilo sasvim dovoljno da 'Licorice Pizza' bude jedan od najsimpatičnijih i najboljih filmova godine, a ako se svemu doda i hrpetina iznimno šarmantnih sporednih i epizodnih uloga, poput one u kojoj Alaninu obitelj glumi kompletna obitelj Haim, one u kojoj Sean Penn i Tom Waits glume pijane filmske zvijezde u jednom golf-klubu i užasno su smiješni, ona u kojoj Bradley Cooper glumi potpuno sumanutog producenta koji je i frajer Barbre Streisand, ali ga u filmu najviše određuje jedan vodeni krevet i jedna energetska kriza s nestašicom benzina u Americi. Sve to pridonosi odličnoj zabavi i šarolikosti 'Licorice Pizze'.

I da - ako ste se pitali zašto se film zove 'Licorice Pizza', sâm vam film to neće objasniti, a još manje neki pokušaji da se film prevede kao 'Pizza od sladića', što je otprilike isto kao da je netko film 'Empire Records' preveo kao 'Carske ploče'. 'Licorice Pizza' bio je naziv lanca prodavaonica ploča koji je bio jako in u južnoj Kaliforniji PTA-jeve mladosti. Time je filmu dodao jednu osobnu posvetu koja možda ne znači mnogo nikome tko ne zna za taj lanac trgovina i nije mu ništa značio tijekom odrastanja, ali vjerujte - nema veze ako ste među takvima, kao što je većina gledatelja iz naše zemlje. Film je super i bez tog znanja.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!