NAJPRISUTNIJI PISAC

Knjiga Hrvoja Ivankovića o Držiću ispisuje povijest Igara

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 12.01.2017 10:18
  • Objavljeno 05.01.2017 u 07:03
 

 

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Dubrovačke ljetne igre

Nova knjiga 'Držić na Igrama' Hrvoja Ivankovića, teatrologa, dramaturga, kazališnog kritičara i urednika u Dramskom programu Hrvatske radiotelevizije, govori o Držiću, najprisutnijem piscu na Igrama te o povijesti igranja Držića na Igrama, ali i o redateljskim doprinosima kroz prizmu kazališne kritike što potvrđuje podnaslov knjige Kronika tragom kritičkih zapisa

Knjiga 'Držić na Igrama' objavljena je u povodu 450-godišnjice smrti Marina Držića u Biblioteci Mansioni Hrvatskog centra ITI i Društva dubrovačkih pisaca, a nakon nedavne dubrovačke promocije u Zagrebu će biti promovirana 16. siječnja u Satiričkom kazalištu Kerempuh. U njoj autor na 400 stranica, uz brojne arhivske fotografije, prati povijest izvedbi Držićevih djela na Dubrovačkim ljetnim igrama od 1950. do 2015. godine, kao i trag koje su te izvedbe imale u hrvatskom glumištu i ambijentalnom teatru. Zbog toga se ova četvrta knjiga Hrvoja Ivankovića može čitati i kao živopisna i vrlo zanimljiva povijest Dubrovačkih ljetnih igara

Hrvoje Ivanković je na knjizi ozbiljno radio sedam, osam mjeseci, ali su porođajne muke, kako nam je otkrio, trajale desetak godina. Knjiga je konačno tiskana, kaže, zahvaljujući nagovaranju Željke Turčinović, urednice biblioteke Mansioni Hrvatskog centra ITI. 'Želio sam da knjiga ne bude namijenjena samo uskom krugu kazališnih stručnjaka, nego i široj publici koja voli Držića i koja se sjeća tih predstava', kaže autor knjige, objasnivši da ju je zato pisao pitkim publicističko-feljtonističkim stilom. Zanimljivosti i svojevrsnoj dokumentarnosti knjige pridonose dragocjena svjedočenja autora predstava, zatim ulomci iz kritika i reakcije publike, koje su ostale sačuvane u reportažama, dok fotografije iz predstava Marina Držića na Dubrovačkim ljetnim igrama, kako kaže Ivanković, 'nastavljaju govoriti tamo gdje su riječi stale'.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Dubrovačke ljetne igre


'Pronalaženje fotografija nije bio nimalo lagan posao, jer je dio festivalskog arhiva izgorio', kaže Ivanković, dodavši da je na kraju u knjigu uvršteno preko stotinu crno-bijelih fotografija i plakata predstava od početaka Igara do danas, koje jako dobro oživljuju atmosferu, ambijent i okolnosti nastanka pojedinih Držićevih predstava. Tome uvelike pridonose lica 'držićevskih' glumaca, od Pere Kvrgića i Miše Martinovića preko Izeta Hajdarhodžića do Marije Kohn i Predraga Vušovića, koji su u tim predstavama, kaže autor knjige, vrsno interpretirali Držićeve likove, pa dijelom i formirali svoj glumački stil.

Priču o Držiću na Dubrovačkim ljetnim igrama Ivanković prati od osnutka festivala 1950., budući da se Držić, napominje autor knjige, od samog početka nametnuo kao najprisutniji autor. Tu prvu godinu 'dalmatinskih kazališnih igara' označilo je gostovanje Jugoslavenskog dramskog pozorišta s predstavom Bojana Stupice 'Dundo Maroje', te nastup zagrebačkog HNK s Gavellinom predstavom 'Skup', koja je oduševila publiku, ali ne i kritiku.

'Upravo je taj Gavellin 'Skup' postavio stroge standarde za držićevski, odnosno stari dubrovački govor, koji nam je umnogome ostao sačuvan, razumljiv i blizak upravo zahvaljujući izvedbama Držićevih djela na Dubrovačkim ljetnim igrama', ističe Ivanković dodajući da su te predstave na neki način utjecale i na održanje dubrovačke samosvijesti.

Na pitanje o ponovnom otkrivanju važnosti Marina Držića te o njegovom značaju za hrvatsku književnost te Dubrovnik, Ivanković je naglasio da je Držić do kasnih desetljeća 19. stoljeća bio potpuno zaboravljen pisac.

'Držić je veliki pisac u europskim razmjerima. On je sa svojim djelima izašao iz kanona renesansne komedije pa i pastorale, a jedna od njegovih bitnih različitosti u odnosu na mnoge druge pisce tog vremena je u tome što je on u svoja djela unosio i dubrovački genius loci, savršeno osjećajući mentalitet ljudi i podneblje u kojem živi', kaže Ivanković, dodajući da Držić, kao i svi veliki komediografi, primjerice, Moliere, govori o vječnim temama.

Plakat za predstavu 'Dundo Maroje' Bojana Stupice, 1950. Hrvoje Ivanković

Plakat za predstavu 'Dundo Maroje' Bojana Stupice, 1950. Hrvoje Ivanković

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Hrvoje Ivanković

'Tek 1860-ih, 1870-ih godina ponovno su se počela tiskati Držićeva djela koja su izronila iz mraka zaborava, što je potaklo zanimanje povjesničara književnosti za njegov život i djelo, međutim, kazalište nije na to odgovorilo na pravi način. Izvedeno je samo nekoliko predstava koje su bile kratkog vijeka i nevelikih dometa, tako da se pravi Držićev kazališni come back počeo događati u posljednjem desetljeću pred početak Drugog svjetskog rata, zahvaljujući Fotezovoj postavi 'Dunda Maroja' u Zagrebu, koja je imala 118 izvedbi i doživjela senzacionalan uspjeh. Tom predstavom koja je 1939. gostovala i u Dubrovniku Držić je otkriven kao živi i izazovni pisac, i njome je započet proces njegovog pretvaranja u našeg suvremenika.', kaže Hrvoje Ivanković.

U tih 66 godina povijesti festivala na 20 scenskih prostora prikazane su 31 premijerna i 23 gostujuće predstave Držićevih djela, dok je samo devet sezona proteklo bez Držića. Detaljno proučavajući teatrografiju Držićevih izvedbi u hrvatskom kazalištu Ivanković je zaključio da je on, uz Miroslava Krležu jedini hrvatski pisac koji je u takvom kontinuitetu bio prisutan na hrvatskim pozornicama. I da su se sva najvažnija uprizorenja Držićevih djela, s izuzetkom četiri, pet predstava, dogodila na pozornicama Dubrovačkih ljetnih igara. Također, kako napominje Ivanković, sve bitne teorije i razmatranja o poetici Držićevog kazališta našli su svoj refleks u predstavama na Igrama, a njih su pak režirali ponajbolji hrvatski redatelji, od Branka Gavelle i Koste Spajića preko Ivice Kunčevića i Joška Juvančića do Ivice Boban, Krešimira Dolenčića i Paola Magellija.

'Presudni ton Držićevim predstavama na Igrama često su davali dubrovački glumci', istaknuo je Ivanković dodavši da svako Držićevo djelo nosi nešto posebno, pa je beskrajna šteta što nije sačuvan cijeli njegov opus. 'Volio bih se nadati da će iz mraka iskočiti neki od tih rukopisa, koji su dijelom možda bili i namjerno uništavani, jer se Držić kroz njih sigurno mnogima zamjerio', kaže autor knjige.

Ivanković kaže da je po modelu kronike nastale na temelju kritičkih zapisa radio već tri monografije o Peri Kvrgiću, Jošku Juvančiću i Satiričkom kazalištu Kerempuhu.

'Kroz kritičke zapise i teatrološke oglede, naravno, uz pomoć nekih drugih izvora, kao što su novinski intervjui, sjećanja izvođača i autora predstava te razni arhivski materijali, može se dosta vjerno rekonstruirati širi kontekst u kojem su te predstave nastajale, baš kao i njihove stilsko-izvedbene karakteristike i dramaturško-redateljske koncepcije, a u slučaju Igara i njihove ambijentalne poetike', pojašnjava Ivanković te dodaje da su kroz postave Držićevih djela na dubrovačkim otvorenim pozornicama ispisivane i neke od najvažnijih stranica povijesti hrvatskog, pa i europskog ambijentalnog kazališta.

'Upravo se kroz Držićeva djela otkrivao čar ambijentalnog teatra, od početnog razdoblja, kad su se kazališni stvaraoci poput Marka Foteza oduševljavali ambijentom koristeći ga kao neku vrstu idealne kulise, preko tretmana prostora kao metafore, primjerice u Spaićevim postavama 'Dunda' i 'Skupa', do postmodernističkih koncepata kakav je bio onaj u Magellijevoj postavi 'Dunda Maroja' na Pustijerni.'

Ivanković je dodao da su postave Držićevih djela svojevrsni fenomen po pitanju odnosa jednog pisca, jednog festivala i njegove publike.

'Mnogi Dubrovčani zavoljeli su kazalište baš kroz postave Držićevih djela. Publika se od samog početka Igara toliko saživjela s Držićevim djelima da je postala meritum stvari. Mnogi od nas sjećaju se pojedinih ljeta po određenim Držićevim predstavama, a nerijetki su oni kojima u nekim karakterističnim životnim situacijama padaju na pamet neke replike iz njegovih djela', kaže Ivanković te priča kako su dubrovačka djeca nekada odrastala s Držićem: dolazila su na sve probe i znala sve tekstove napamet.

Kad bi Izet Hajdarhodžić, koji je glumio Skupa u predstavi postavljenoj u Parku Muzičke škole, slučajno izostavio neki dio teksta onda bi ga djeca sutradan zaustavljala i pitala zašto je 'to i to' propustio reći. 'Tako da su ta dubrovačka djeca bila saveznici, ali i kontrola', kaže Ivanković. U nekoliko navrata čak su radila i svoje predstave 'Dunda Maroja', a o tome su, kao o svojevrsnom fenomenu, pisali i neki ozbiljni kritičari.

S druge strane, nastavlja Ivanković, ta je strast Dubrovčana prema Držićevim predstavama; strast koja je Igrama umnogome pomogla da se održe na životu tijekom nekih kriza u 1950-im i 60-im, znala imati i negativne efekte. Dubrovčani su znali jako žestoko reagirati na postave Držićevih djela koje se nisu uklapale u njihova očekivanja.

'Kad s ove naše distance gledamo ti su napadi bili usmjereni prema predstavama koje danas smatramo prekretničkima, kao što je bio slučaj s Juvančićevom postavom 'Dunda Maroja' s Ivicom Vidiovićem u ulozi Pometa, izvedenoj na Držićevoj poljani 1974. godine. Mnogi kritičari su mu tom prilikom zamjerili da je pokušao od renesansne komedije napraviti ozbiljnu dramu i se se previše smjelo odmaknuo od tradicionalne matrice uprizorenja Držićevih djela. Milan Milišić je tada napisao duhoviti tekst u kojem je zaključio da Maro Pere Juričića djeluje kao da je utekao s cast liste Maksima Gorkog. Juvančić je tu predstavu iduće godine preselio na Bunićevu poljanu i radikalno redizajnirao, tako da je odjednom počela zračiti životnom punoćom vedre renesansne komedije. Onda su neki, koji su je godinu dana ranije napadali zbog previše mraka i ozbiljnosti, počeli zanovijetati zašto ju je sad pretvorio u predstavu jakih gesta, jurnjave po sceni, gađanja pomadorama i skakanja po Petrunjeli, kao da čeznu za onim prethodnim, 'nordijskim' Dundom', ispričao je Ivanković.

Autoru knjige posebno je bila draga predstava 'Dundo Maroje' Paola Magellija, postavljena na Pustijerni, koja je po njegovom mišljenju imala jaki autorski pečat. 'U predstavi je igrao i sam Magelli, međutim, ni kod publike ni kod kritike nije baš najbolje prošla', kaže Ivanković, objasnivši da je taj osporavani 'Dundo' počeo disati tek nakon 90-ih kad smo shvatili da je Magellijeva predstava bila svojevrsna anticipacija onoga što će se dogoditi na ovim prostorima.

'Magellijeva predstava iznjedrila je, pored ostalog, i još jednog velikog Pometa, trećeg ili četvrtog u nizu – Predraga Vušovića, sjajnog držićevskog glumca, koji je trebao nositi držićevski teatar u budućnosti. Na žalost, Pređov životni put prekinut je prerano', rekao je autor knjige.

Na upit zašto je Držić zaživio u Dubrovniku i na Dubrovačkim ljetnim igrama, Ivankoviće je objasnio da je Dubrovnik grad sklon tradiciji, koji i inače ima svoje fetiše i mitologeme, a Držić je u trenutku, kad se počeo intenzivno igrati, Dubrovčanima postao utjelovljenje tih fetiša i vizija. Ivanković smatra da Dubrovčani puno lakše komuniciraju s Držićevim predstavama nego drugi. 'Mi dobro znamo taj mentalitet i te mane o kojima on govori, a specifični smo po tome što u njima uživamo; kao što smo ponosni na sve dubrovačko tako smo ponosni i na naše mane', zaključio je autor knjige.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi