filmski osvrt zrinke pavlić

Kći nanovo i nanovo ubija oca u dokumentarcu 'Dick Johnson je mrtav'

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 16.01.2021 17:46
  • Objavljeno 16.01.2021 u 17:33
Scena iz filma 'Dick Johnson je mrtav'

Scena iz filma 'Dick Johnson je mrtav'

Izvor: Profimedia / Autor: Netflix / Everett / Profimedia

Kirsten Johnson svojega oca Dicka u dokumentarnom filmu 'Dick Johnson je mrtav' ubija na brojne nasilne, iznenadne i krvave načine: baca klima-uređaj na njega, gura ga s pločnika, probada mu vratnu žilu... Krv lipti, kosti se lome, siroti starac leži nepomičan na ulici, a onda sve počinje ispočetka. Kirsten je, naime, dokumentaristica, njezin otac Richard umirovljeni je psihijatar na pragu devedesetih koji već vidljivo pati od uznapredovale demencije, a svi su opisani prizori njihov zajednički način nošenja s činjenicom da će se ubrzo morati zauvijek rastati.

Dick Johnson zapravo uopće nije mrtav. Taj simpatični 89-godišnjak, umirovljeni psihijatar iz Seattlea i dalje živi u New Yorku sa svojom kćeri, dokumentaristicom Kirsten Johnson koja je i autorica ovoga filma. Dick, odnosno punim imenom Richard boluje od demencije, zbog čega se i preselio kćeri u drugi grad, prema onome što govore i on i ona - lijepo im je i dobro se slažu, ali činjenica je - i to ne samo zbog njegove demencije, nego i zbog toga što čovjek ima gotovo 90 godina - da će se najvjerojatnije u skoroj budućnosti morati rastati.

Dick je, kako i on i Kirsten govore u filmu, imao lijep život. Bio je uspješan psihijatar s uspješnom ordinacijom i karijerom s kojom je bio zadovoljan, pacijente je primao još u svojim osamdesetima. Imao je i sretan brak, lijepu kuću, zadovoljstvo i ispunjenje. Taj život, naravno - kao i svaki život - nije bio bez svojih teških, tužnih ili strašnih dijelova. Dick je, za početak, rođen s deformacijom stopala, zbog čega je dugo patio od teških komplekasa, a i danas nešto otežanije hoda, prije tridesetak godina preživio je teški srčani udar, a prije desetak godina preminula mu je supruga, koja je prije toga bolovala od Alzheimerove bolesti.

Reakcija njegove kćeri, cijenjene američke dokumentaristice Kirsten Johnson jest snimanje dokumentarca u kojem se insceniraju razni načini na koje Dick umire. Hoda po ulici pa mu na glavu padne loše pričvršćen klimauređaj, građevinski radnik mu šipkom koju nosi na ramenu probije vratnu žilu pa Dick iskrvari u obilnim štrcajima, spotakne se na rubnik i padne na glavu... No film ne prikazuje samo te incidente. On prikazuje i kako se Kirsten i Dick dogovaraju s kaskaderima, kako ljudi zaduženi za specijalne efekte Dicku objašnjavaju gdje će staviti vrećicu s umjetnom krvlju i cjevčicu kroz koju će ta umjetna krv šikljati, a uza sve to, film govori i o tome kako Dick i Kirsten žive, kako razgovaraju o snimanju filma i kako se kroz to suočavaju s činjenicom da će doći trenutak kada Dickova smrt više neće biti specijalni efekt, nego stvarnost.

Koliko je to suočavanja doista uspješno, ne bih znala reći. Za tu bi procjenu mnogo kvalificiraniji bio sam Dick - em zbog toga što je o njemu riječ, em zbog toga što je psihijatar. Ono što znam jest da njihov dokumentarac - a riječ je doista o njihovu, a ne samo o Kirsteninu dokumentarcu - jako dobro pokazuje jedan od načina na koji se ljudi nose sa svojom smrću ili smrću nekog bližnjeg. Kod Kirsten i Dicka to su kreativnost i humor, u samoj svojoj suštini slavljenje života. Jer prikazi svih tih pomalo smiješnih nesreća u kojima Dick pogiba umjesto da se polako ugasi u vlastitoj demenciji, prikazi svih akcija u kojima se ta uprizorenja planiraju ili snimaju zapravo ispunjavaju život Kirsten i Richardu, daju mu sadržaj i, usprkos nužnoj melankoliji koja se mora javiti kada razmišljaš o smrti, zapravo mu daju radost i živahnost.

'Dick Johnson je mrtav', foršpan

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

To je dobro, posebice zbog toga što se u filmu vidi da autorica pomalo pati zbog toga što nije više snimala vlastitu majku pa su jedine filmske snimke koje ima s njom već iz vremena kada nije više mnogo percipirala iz vanjskog svijeta. Richard, iako boluje od demencije i to se pomalo primjećuje, ipak je još aktivan, doživljava svijet i ljude oko sebe, a usput je i toliko drag i simpatičan da se svaki gledatelj mora zaljubiti u njega. Njegovo pitomo veselje i spremnost da i dalje vjeruje u bolju budućnost autorica pak u dokumentarcu podebljava fantastičnim kadrovima njegova dolaska u raj, gdje mu Isus iscjeljuje stopala, okružuju ga njegove omiljene filmske zvijezde, a on i njegova žena, ljubav njegova života, veselo plešu kao Fred i Ginger.

No iako su Kirstenini i Richardovi mehanizmi nošenja sa smrću očito povezani s humorom i radošću života, autorica ipak ne bježi od toga da su umiranje i smrt ipak suštinski tužni događaji te da se, unatoč svim šalama, radosnim uspomenama i zajedništvu - na kraju ipak moramo suočiti sa suzama i s crnom tugom zbog toga što nekoga koga volimo više nema, i to zauvijek. U dokumentarcu je ulogu podsjećanja na tu činjenicu odigrao pastor iz crkve koju pohodi Dick, ujedno i Dickov dobar prijatelj. Kada su na kraju Kirsten i Dick odlučili uprizoriti i Richardov sprovod, pastor to više nije mogao doživljavati samo kao film. Slomio se i zaplakao. I to jest ono što na kraju čeka Kirsten. Zato i nije pobjegla od prikaza toga u filmu.

Kako god bilo, 'Dick Johnson je mrtav' odličan je, originala i iskren dokumentarac koji na svjež, zabavan i dirljiv način pristupa smrti bliske osobe. Na Netflixu je - pogledajte ga. Neće vam pokvariti dan samo zato što govori o smrti. Ako ništa drugo, pokazat će vam da one ljude za koje znate da im se bliži zadnji čas ne bi trebalo izbjegavati, nego s njima provesti što više vremena u ljubavi, zajedništvu, smijehu i radosti. Jer Kirsten Johnson učinila je upravo to.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!