POVIJEST ČEŠKE NA HRVATSKOM

Kako su potomci fanatičnih ratnika postali vjerski ravnodušni realisti

10.08.2014 u 10:05

Bionic
Reading

Na hrvatskom tržištu napokon se pojavilo publicističko djelo s pregledom cjelokupne češke povijesti. Zagrebački izdavač Sandorf objavio je nedavno knjigu 'Povijest Češke', prijevod djela 'Povijest Zemalja Češke krune (Dějiny zemí Koruny české)' iz 1993. koju je napisalo desetak čeških povjesničara. Knjiga Povijest Češke na 700 stranica pripovijeda o povijesti Češke od doseljenja Slavena do nastanka samostalne češke države 1993, o političkim događajima, ali i o kulturnom, gospodarskom i društvenom životu

U Hrvatskoj se o češkoj povijesti zna uglavnom o razdoblju nakon 1918., no kako je tekao državnopravni razvoj Češke i formiranje češke nacije, slabo je poznato i stoga je ova dugoočekivana knjiga doista velik korak naprijed prema još boljem poznavanju Češke u Hrvatskoj. Pristup koji su njeni autori koristili vrlo je blizak hrvatskoj publici jer kao i u sintezama hrvatske povijesti, naglasak je stavljen na izgradnju i razvoj državnosti te na borbu za očuvanje nacionalnog identiteta u uvjetima vladavine stranih vladara i teritorijalne rascjepkanosti.

Izvorni naslov knjige koristi termin koji je u Češkoj uobičajen kada se govori o ranijim stoljećima jer nije postojao jedinstveni naziv za sve češke zemlje, već ih se nazivalo Zemljama Češke krune. Današnja češka država sastoji se od povijesnih zemalja Češke, Moravske i dijela Šleske, no nekada je njen teritorij bio mnogo veći. Dio Zemalja Češke krune bile su cijela Šleska, Gornja i Donja Lužica, a kraće vrijeme i Gornja Falačka i Brandenburg. Te su zemlje, međutim, bile većinski naseljene Nijemcima i češko etničko područje svodilo se na Češku i Moravsku.

Pomalo je neobično kako se zemlja slavne povijesti i iznimnih političkih, kulturnih i društvenih dostignuća nije uvrstila među europske sile, već je u 17. stoljeću skončala kao jedna od nasljednih habsburških zemalja čija povijest je dalje tekla kao i povijest većine malih srednjoeuropskih naroda bez samostalnosti. Glavni faktor koji je utjecao na tijek češke povijesti je zemljopisni položaj Češke koja se nalazi stisnuta u srcu Europe bez izlaza na more koji bi joj otvarao neposrednu vezu sa svijetom. Što je još važnije, češki teritorij je duboko zašao u njemačko etničko područje pa je politička, gospodarska i kulturna povezanost s Nijemcima bila neizbježna i sudbinski je odredila češku povijest.

Češka je od 11. stoljeća bila dio Svetog Rimskog carstva, čak i nakon što je 1198. postala kraljevina, jer to je češkim kraljevima omogućavalo prestiž pa i mogućnost da budu izabrani za careve, kao što je uspjelo Karlu IV. u 14. stoljeću. Njegovom krunom su se u Pragu sve do 1835. krunili vladari koji su nosili titulu češkog kralja, pa tako i Habsburgovci, iako je Češka 1526. postala dio buduće Habsburške monarhije i do poraza svoje vojske na Bijeloj gori 1620. postepeno izgubila samostalnost.

U turbulentnoj češkoj povijesti, koju su obilježili krvavi vjerski ratovi i propast mnogih ambicioznih planova njenih vladara, vjerojatno leži i uzrok dviju suvremenih čeških karakteristika – vjerske ravnodušnosti i pragmatičnog realizma. Česi su od pojave Jana Husa i husita u 15. stoljeću plaćali preveliku cijenu zbog svoje ustrajnosti da obrane kršćansku vjeru u obliku koji su smatrali jedinim ispravnim, a u konačnici su na katoličku vjeru obraćeni više pod prijetnjom smrću ili izgonom, nego iz iskrenih pobuda, i to ruku pod ruku s germanizacijom. Katolička crkva kod Čeha stoga nije mogla steći poziciju braniteljice nacionalnog identiteta kao kod Hrvata ili Poljaka niti potaknuti značajniji vjernički žar. Česi se danas uglavnom ne žele izjašnjavati o vjerskoj pripadnosti, a među onima koji žele najviše je ateista.

Iskustvo je Čehe naučilo da se ne zanose previše velikim idejama i da uvijek vode računa o realnoj situaciji. Umjesto visoke politike Česi se u 19. stoljeću okreću praktičnom radu i korak po korak ostvaruju uspjehe. Češka tada postaje važna industrijska sila, a njena kultura, posebno glazba, stječe međunarodni ugled. Realizam u politici uz čvrstu vjeru u ideale demokracije i humanizma bio je temelj djelovanja Tomáša Masaryka koji na tim načelima 1918. stvara Čehoslovačku. Masarykov nasljednik Edvard Beneš pristao je 1938. pod diktatom velikih sila prepustiti dijelove svoje zemlje Njemačkoj, a 1948. kapitulirao je pred komunistima, svjestan da bi otpor doveo do teških ljudskih i materijalnih gubitaka.

Time su se rukovodili i čelnici Praškog proljeća 1968, a u sva tri slučaja taj je realizam slijedio i velik dio naroda. Česi su se uglavnom pokorili i nastojali preživjeti, čekajući povoljne međunarodne okolnosti koje će im otvoriti put u slobodu. Kako je 1948. u svom izvještaju napisao američki veleposlanik Laurence Steinhardt, Česi su uvijek radije odabirali preživljavanje bez suvišnih borbi nego borbu za slobodu, a tijekom 300 godina habsburške hegemonije razvili su urođeni talent za tihi i rafinirani otpor postojećem režimu. Nije ni čudo što je najpoznatije djelo češke književnosti humoristički roman o dobrom vojaku Švejku u kojem se glavni lik izigravajući lojalnog građanina izruguje Austro-Ugarskoj, ali i militarizmu, birokraciji i cijelom sustavu uopće, i što je Švejk prihvaćen kao utjelovljenje tipičnog Čeha.

Česi su očito naučili ne ponavljati greške svojih nekadašnjih generacija. Potomci fanatičnih ratnika danas su prepoznatljivi po miroljubivosti jer su racionalno zaključili da se ne isplati bezglavo ulaziti u izgubljene bitke i dovoditi u pitanje ljudske živote te duhovne i materijalne potencijale vlastitog naroda. Nekadašnji radikalizam zamijenila je umjerenost, a herojske poteze konkretan rad koji polako, ali sigurno dovodi do napretka. Knjiga 'Povijest Češke' stoga je doista poučna kao primjer kako je povijest ipak učiteljica života, pod uvjetom da ima učenike koji su voljni učiti i mijenjati se nabolje.